Povijest pivarstva u Dalmaciji – 2. dio

U početku drugog dijela mini-serijala o povijesti dalmatinskog pivarstva vratimo se na devedesete i krenimo nazad malo na sjever. Vjerovali ili ne, još je tu bilo pivovarica… Postojala je u Ivinju kraj Tisna pivovara Rastovac, koja je radila pivo St Martin, zatvorena, prema Guliku, već u 1997. Martin je bio Pilsner češkog stila navodno, “od čeških sirovina”, s 12% ekstrakta.

U Zagori, ali ne na izvoru, već u Unešiću, postojala je također pivovara, originalno nazvana Pivovara Unešić, poduzeća  Listmar d.o.o.. Proizvodila je barem dva piva (ili dvije etikete istog) – Antal Pils (12% ekstrakta) i Krka (također 12% ekstrakta) i pasterizirala je. Više od toga se na internetu ne može naći – poživjela svakako nije dugo.

Neki će mi možda zamjeriti što ću uključiti i Cavtat u priču o povijesti piva i pivarstva u Dalmaciji ali, realno, ne postoji neka šansa, a ni veći, nažalost, razlog da se odvojeno priča o pivarstvu na krajnjem jugu Hrvatske. U 1993 je tako osnovan Jager, adresa Pud Od Oboda 8 – i, prema informacijama iz mista (hvala Katija!), stvarno i je radila “par” godina prije nego što se ugasila. Jäger/Jager je, naravno, generičko ime, ali i firma za izradu pivovara/recepta u stilu HBH i slovačkog Blondera, a pivo iz Cavtata je bilo pravljeno na njihovoj tehnologiji, vjerojatno i po receptu. Jedna sačuvana etiketa lista godine od 1995 do 1998, navodi da je pivo imalo 12.6% ekstrakta (znači, vjerojatno i jače i slađe od prosjeka) i da pivo proizvodi Konis-Dubrovnik, valjda druga firma, čiji spomen, ne pivski nužno, nalazimo u konavoskoj Dubravki. Koja je tu komplikacija bila, ne znam.

U Donjem Prološcu se otvorila u 1995 Pivovara Imo-Pilsner sa svojim Imota Pilsom… i u prvoj inkarnaciji nije toliko dugo poživila… međutim, njena priča tu ne staje – o tom potom, pređimo u potpunosti na iduće desetljeće… ali ne prije nego što se tu iskreno zahvalim prof.dr. Zdenku Krištaforu na poslu koji je obavio za sve nas koji istražujemo povijest pivarstva u Hrvatskoj čisto vodeći svoju nevjerojatnu kolekciju. Da nisam imao sreće naletiti na izložbu njegovih etiketa, ovaj dio članka, o devedesetima, bio bi puno manje zanimljiv! Kapa dolje i svaka čast. 🙂

’00-e su bile i lijepe i užasne godine za pivo pivarstvo u Dalmaciji… Prerada je u kompletu prodana Slovencima – Pivovarni Laško. Dok je njena podružnica Žito uzela samu Preradu i omišku Cetinu, Jadranska pivovara je otišla pod okrilje Laškog – i počela je i licencna proizvodnja, barem punjenje, i tog piva. Iako je izgleda uloženo u tankove, u još neku aparaturu, a pivovari je realno išlo, proizvodnja od kojih 350 000hl je počela padati… Ipak, u 2005. je asortiman nešto proširen uz vijesti o „najmodernijem filteru za pivo“ – počeo se raditi Kaltenberg Hell pod imenom Kaltenberg Lager – jer je ono totalno tržištu tada trebao još jedan lager… I to tržištu koje je kroz izbor Opskrbnog centra, naizgled običnog dućana kod HNK, danas tek jednog običnog Konzuma, dobilo odličan uvid u svijet crafta, baš negdje u to doba, kroz raznorazna fantastična piva, od trapista do lambica preko Traquairova do francuskih bière de gardeova, distribuiravši piva koje je uvozio zagrebački Beershop. Mjesto 10 godina ispred svog vremena. Naravno da nije opstalo, ali, dok je trajalo, zaljubljenici su hodočastili tamo. Očito premalo nas… Ali, da se vratimo na Jadransku – u isto vrijeme se u NTL dućanima (primarno Tommy) pojavilo i Jadransko pivo, pristojan lager od 5% koji se radio po „licenci“ Jadranske (koja ga prije pod tim imenom nije radila nikad prije) u Sloveniji… Iste je godine sama Jadranska počela raditi za Konzum Adria pivo, u svojoj prvoj inkarnaciji lager od 5.3% i 11.8°P, koji bi zapravo bio sasvim pristojno pivo za nešto jeftino, supermarketsko, da ga nisu na tržište izbacivali suludo prerano, pregazirano, boce toga su doslovno bile „bombe“, spremne poprskati sve oko sebe iako nisu bile trešene… također, DMS je bio česta pojava… Šteta, ali je ona „vrijeme je novac“ bila u điru. Jadranska je preuzela i proizvodnju tad legendarno užasnog K Plus piva – nakon što je razvilo reputaciju najgoreg u državi u proizvodnji Rencija i Osječke, uz nešto malo bolju „prođu“ kod Laškog, proizvodnja u Jadranskoj je ipak mrvicu popravila situaciju. Kako bilo – Jadranska je postala proizvođač piva po licenci i piva za supermarkete – a to nije dobar smjer niti za jednu pivovaru i,  nažalost, brige su se za koju godinu pokazale apsolutno opravdanima…

Ali vratimo se na druge pivovare… U 2001 je „iz ničega“ iskrsnula Pivovara Regent u Solinu, A.G. Matoša bb, na samoj “granici” Solina i Splita. Moderna, manja pivovara koju su otvorili lokalni moćnici iz Jadranske navodno kao igračku. O njoj i njenom poslovanju bi se dalo štošta napričati, vjerujem, ali nije ni mjesto ni vrijeme. Jedini joj je proizvod bilo Regent pivo – pils od 5.2% ili 4.8%. U normalnom stanju navodno jako gorko (u suštini hmeljno na krivi, nebalansiran način), često je znalo biti usput i kiselo. Mix gorkog i kiselog… mmm… ne. Imao sam ?sreću? uhvatiti ga taman prije nego što je izašlo iz proizvodnje – distribucija je bila nikakva. U 2004./2005. međutim, dok je firma Regent otišla u stečaj, kontrolom na pivovarom preuzima Tvornica Piva – slična ekipa izgleda, drugo ime, čudni vlasnički putevi u kojima se pisalo i u Slobodnoj… Već su na ljeto 2004. počeli s proizvodnjom Ambrosius Golda za Kaufland – 5.2%, rađenog po Reinheitsgebotu… radilo se o najboljem supermarketskom pivu u Hrvata… ikad. Solidno, dobro zahmeljeno, što ni tad ni sad često nisu ni „premium“ piva… sasvim dobar izbor ako ste imali Kaufland blizu. U ožujku 2015 negdje na tržište su izbacili i Premier Special Premium Pils – također 5.2%, 12°, također jako dobro za to što je – okusom čini se dosta različito od njihovog Ambrosius Golda (čak manje zahmeljeno možda, iako je pils). Pivovara je proizvela još jedno pivo – Šokačko (5.2%, 11.8°) – naravno, ne na svoju ruku, nego za osječki A.N.T. d.o.o. – kuhano jednom, za Uskrs 2006., još jedan sasvim solidan lager iz sasvim solidne, tada, Tvornice Piva. Naravno, što je dobro ne može dugo ni trajati – Šokačko je kuhano samo jednom, Premier, kojeg van velikog Konzuma na Kopilici nisam ni vidio je brzo nestao, a Ambrosius Gold se držao još neko vrijeme, prije nego što je proizvodnja prebačena u Grude. a pivovara se gasi.

U 2003. se, izgleda, otvorila i pivovara u – Muću, kaže Proizvodno Trgovačka Zadruga Dišpet u Donjem Postinju… navodno je bila aparatura tamo i sve – da mi nije Ante K. (ante-st za pivare) svojedobno pričao o tome, mislio bih da je još jedna u nizu lažnih uzbuna. Evidentno… nije nikad pravo stala na noge.

Tamo negdje sredinom desetljeća oživio je ponovno prološki Imo-Pilsner. Kolega Natko Bajić i ja smo ga išli posjetiti u 2007., gdje nas je lijepo dočekao Mislav Maršić, sin gazde/pivara. Radilo se o Polivarovom pogonu, temeljenom na Ipimovim/Medvedgradovim nacrtima, a pivovara je nakon nekog vremena postala i pekara, što je postalo i glavni izvor zarade pivovare.

Tamo smo probali i Imota Pils – u tom trenutku, u 2007, jako, jako dobar, čist lager od 4.5° i 11.1°, tad sa slovenskim hmeljem po koji su, ako se ne varam, sami išli u Sloveniju, probali smo i mekšu, suptilniju nefiltriranu verziju piva iz tanka. U tom trenutku po nama top 3 lagera u Hrvatskoj (što nam baš i nisu vjerovali kad smo im rekli ☺). Pivovara je u tom trenu hvatala zamah i planirala proboj na makarsko primorje, možda i šire… imali su problema, donekle, navodno s lokalcima, kojima je domaće automatski moralo biti lošije. Jal čini svoje… Za razliku od nekih koji su branili splačine koje im je lokalna pivovara proizvodila kao najbolje na svijetu (tebe gledam, Osiječe u 2005., s tvojim oksidiranim užasima dok se situacija nešto nije popravila), oko Imotskog (kao koju godinu kasnije u Livnu, a vjerojatno i na xy drugih mjesta, nije tamo ekskluziva) su svoje lokalno, navodno, blatili.

Nažalost, kako se desetljeće bližilo kraju, paralelno sa situacijom u ostatku države, koja je zapadala u apatiju, stagnaciju, piva su se ukidala, pivovare gasile, tragovi crafta zadržavali na istim mjestima gdje su bili u 2004., isto se dešavalo u Dalmaciji – samo još gore, još tužnije. Već u 2007 nije se baš više moglo naći Gold Pilsa, najavama usprkos – Imo-Pilsner se nije proširio, dapače, u 2008. je već praktički nestao s radara. U 2009. je nestalo traga i glasa Tvornice Piva – praktički je napuštena kako je stajala, što je privuklo izgleda koju godinu kasnije i „lovce na metal“… A paralelno s tim počela je smrt Jadranske Pivovare – ona je mogla još dobro poslovati, ali su njeni strani vlasnici, izgleda, imali druge planove. Raskomadana je i rasprodana, na užas njenih zaposlenika, ali i upućenijih Dalmatinaca – ponude Kaltenberga da je otkupi su odbijene – Slovencima su valjda trebale pare… trebalo se kupiti Union, pokrpati rupe itd… I tako su zabili zadnju brokvu u kapsil dalmatinskog pivarstva tamo negdje između 2009. i 2010.

Sprovod je obavljen, ali pokojnik nije prisustvovao…

U idućem nastavku obradit ću izdizanje dalmatinskog pivarstva iz pepela, sadašnji craft boom i blisku, o tako lijepu budućnost.

Marko Ožegović

 
Ostali nastavci:
Prvi dio

Treći dio