2. Novosadski festival zanatskog piva (1. dio)

Srpska craft pivska scena… koliko zapravo znate o njoj? Većina se ljudi tu ipak tek upoznaje i sa domaćom craft scenom, a kamoli da gleda preko granice ono što u Hrvatskoj nije dostupno, i to je normalno. Kakva mislite da je? Bolja? Gora? Slična? Pa ovako… i ja koji radi svoje pozicije pratim detaljno to što se događa tamo nisam imao 100% savršenu sliku. Naime, nisam bio tamo baš piva radi od ’12. Već su tad oni imali jedan, skroman pokušaj, ali opet pokušaj izbaciti kakav zapadnjački stil – bio je to Black Turtle, sa “IPA“-om i “Rauchbierom” na Belgrade Beer Festu ’11. Ali to je bilo to. Znao sam i da također imaju homebrewersku scenu, ali, nekim sjajnim pojedincima usprkos, dosta nepovezaniju od hrvatske i bosanske. Vidio sam da su “zapravo” počeli s ozbiljnim bumom kad i mi, kroz Kabinet ’14, kušao neka piva od njihovih novih pivovara – zahvaljujući jako dragim kolegama s Ratebeera koji su živjeli ili često dolazili tamo – Mattom Luttonom, Albertom Taddeom i Markom Mihalićem, imao prilike upoznati neke divne pivare od tamo, npr. Snežanu i Borisa iz RazBeerbrige na festivalu u Mostaru prošle godine… Ali slagalici su nedostajali dijelovi, falilo je svježije iskustvo iz prve ruke…

Upravo sam preko ljudi iz RazBeerbrige došao u kontakt s organizatorima festivala u Novom Sadu, da održim predavanje nekakvo, kad već kažu da nisam toliko očajan za mikrofonom tu i tamo – u 10. mjesecu sam poziv morao odbiti radi drugih obaveza, ali sada, usprkos užasno ispunjenom vikendu koji me “bacao” posvuda po državi, nakon malo vremenskog Tetrisa i pregovora s drugima i samim sobom te nekoliko jako jako sretnih okolnosti, dogovor je pao i put je bio zacrtan!

I tako krenusmo nas dva predavača iz HR, Ribafish i ja, uz divno društvo u vidu blogerice Irene a.k.a. Derza Fanistori aut...Cliom iz Zagreba za Novi Sad, rano ujutro u subotu. Već je prošao prvi dan festivala, uspješno, i krenula je zajebancija da će nestati piva prije nego što dođemo… Jednu divnu vožnju kroz Slavoniju kasnije, već smo bili na granici i bez problema dalje – i prvi put sam imao priliku doživiti jedan od najljepših ulaza u neki veći grad danju – potez kroz NP Fruška gora, iako smo proveli dobar dio njega iza lokalnog autobusa… Naravno da je bilo prelagano – ne funkcionira život tako. Most slobode, jedan od dva glavna ulaza u grad i baš onaj koji nam je trebao je bio eto blokiran moto trkama – a skupa s njim i sve iole prilazne ceste njemu, uključujući i one koje su nas vodile prema našem smještaju u Sremskoj Kamenici. Jer jebo raju. I onda smo zapeli kojih sat vremena u Petrovaradinu dok se nismo izvukli napokon i uz malo sreće, komunikacije i pitanja lokalaca dovukli se do smještaja koji su nam organizatori sredili…

…vile koju je sagradio jedan narkobos koju je država zaplijenila, pa nakon šta je rasprodala sve iz nje, nije znala što će s njom, pa ju je dala gradu, koji nije znao što će s njom, pa ju je dao… SKC-u – studentskom kulturnom centru Novi Sad koji je od nje napravio hostel za mlade (!!!). Vila s bazenom, igralištem za basket, jacuzzijem u svakoj sobi. Za naše, možda i njihove, ne znam, standarde apsolutno nevjerojatan rasplet događaja. Ovdje bi se već neki rodijak il stranački kolega sam prelijevao iz ležaljke kraj bazena. Al eto, nekako nije. I mi smo bili tamo u pozitivnom šoku.

Ali, nismo se došli tu odmarati, bacili stvari, otišli uz mapu koju nam je nacrtala domaćica hostela (hvala… mislim isto Ireno! (i Nedo!)) do mjenjačnice, pa kroz prašinu zvanu Kamenički park do pustog mosta, di su padali photosessioni (lako tako kad nema prometa), slikao se i Dunav, divan sunčan dan je… odličan setting za festival.

Začudo, ne selfie.

I onda smo se dovukli napokon do Fabrike, tamo gdje je festival bio smješten i ušli.

Piva je bilo. O kako ga je bilo.

Makar oko 15 ljudi i nije bilo toliko, kasnije je bilo sve krcato

Nakon pozdravljanja s prijateljima, našli smo se sa sveprisutnom organizatoricom Jelenom, koja nas je krenula upoznavati s ostalima… pa evo, ostatak ću koncipirati kao predstavljanje same pivovare i njihovih piva kako smo mi otprilike išli…

Zebrew vam je možda poznat, jer se njihova Indiegogo akcija širila i po HR pivskim društvenim mrežama tamo prošlog kolovoza, presimpatičnog vizualnog identiteta. Nevena Todorović i Čeda Bihelović, mladi ljudi iz Beograda koji su je osnovali, počeli su se baviti kućnim pivarstvom prije 3 godine, a nakon akcije, izbacili su svoja prva piva, kuhana kod RazBeerbrige (dok ne slože vlastitu pivovaru), tamo u siječnju ove godine. I to kakva piva. Tropical IPA je ime koje prilično dobro opisuje ono što su ciljali – svjež, sočan, ukusan, iako možda više s notama agruma nego tropskog voća, ali jako dobro pivo. Ice Cream Stout – cilj – nešto kao Snjeguljica u boci. I nisu bili daleko. Radi se o milk stoutu (stoutu s laktozom) u koji su dodane mahune vanilije namočene u konjaku. Malo presuptilan za moj ukus – iako je ipak imao 5% – ali krasno pivo (HR homebreweri – zamislite lakšu verziju TinLovog legendarnog vanilla portera… tako nekako :)). Međutim, jedan od pobjednika dana je stigao kasnije, specijal koji je debitirao na festivalu – Apache. American Pale Ale, lagan, 5%, 30 IBU negdje, ali opet pun, svjež i pršteći od tropskih okusa koji su mu podarili hmeljevi Galaxy i Mosaic, bez greške, odlično izveden, u razini s našim najboljim pale aleovima. Za nadati se je da će održati razinu kvalitete i postati standard njihov.

Dalje idemo do naših prijatelja iz RazBeerbrige, kad sam je već spomenuo toliko puta. Snežana Jovičić i Boris Popov su svakako jedni od pozitivnih driving forceova tamošnje scene – baveći se i educiranjem drugih kućnih pivara po državi. Komercijalno su izašli na tržište na Brewiks opremi u proljeće 2015., predstavivši se svijetu na festivalu u Mostaru, gdje smo ih i upoznali. Prvo su kuhali u Inđiji ako se ne varam, a danas kuhaju u Bukovcu, selu u pozadini Petrovaradina, na obroncima Fruške gore. Među pivima im je bila Bandiera Rossa, čija je 2. verzija, koju, kreten, zaboravih probati u gužvi, rađena od 100% hmelja iz Bačkog Petrovca, gdje je proizvodnja pokrenuta ponovno prošle godine nakon što je hmelj, kao i iz Hrvatske, de facto nestao – domaće i strane sorte. Dalje je Black Rider American Stout – predivan svileni miks okusa kave i čokolade u pakiranju od samo 5.5%, koji me u Mostaru osvojio na prvi gutljaj. Tu su i fini lagani citrusni APA Temper (5%) i lijepo izbalansirani, puni Stalker Double IPA (7.6%). Donijeli su i pivo iznenađenja, IPA zvan Škripa, o kojem eto ne mogu baš nešto reći jer se doslovno razgrabio i rastočio dok sam držao predavanje – znači TOLIKO je bio dobar. 😀 A valjda ću ga idući put uhvatiti… Sve u svemu, jako kul ekipa čija piva to zrcale.

Idući u smjeru suprotnom od kazaljke na satu stižemo do još jedne pivovare koja je ušla na tržište s hypeom kojeg je apsolutno zaslužila – Crow Brewery, obiteljska mini pivovara iz Vranova kraj Smedereva, koju vodi legenda srpskog kućnog pivarstva Boban Novaković, o kojem su mi prijatelji s RB iz Srbije pričali sve najbolje dugo prije nego što je krenuo u komercijalnu proizvodnju.

Crow Brewery

Reakcije na njegova piva bile su redom hiperpozitivne i moram priznati da sam došao s visokim očekivanjima, jako visokim, koja su velikim dijelom bila ispunjena. Krenimo od najjednostavnijeg – Jolly Cream Alea. 5.5%, samo 8 IBU-a, s kukuruzom što je i obilježje stila. Cream aleovi su američki tip piva, najsličniji komercijalnim lagerima, često gateway piva za ljude koji su dosad pili samo njih. Jolly je odrađen perfektno za taj stil, čist, s finim natruhama tropskih nota od hmelja. Sličan je profilom i njihov Sunshine American Wheat, lagano, easy drinking pšenično s voćnim notama koje daju Citra i Cascade hmeljevi, klasika koja se može svidjeti apsolutno svakome – ja sam konjina koja je očekivala još luđe okuse, ali, realno, ovo je apsolutno kvalitetno. Iduće koje sam probao – Gladiator, APA sa Simcoe, Cascade i Citra hmeljem je apsolutno kvalitetan primjerak svog stila, bez greške i ukusan, s kvalitetnim tropskim hmeljnim notama izbalansiranim dobrom sladnom kičmom. Gladiator je bio serviran na Bottoms Up sistemu koji je demonstrirao njegov uvoznik, koji je bio baš dan prije u Čakovcu na Beerfest Sjeveru – sustav na kojem se plastične čaše toče od dolje u rekordno brzom vremenu, zatvarajući dno nekakvim magnetskim sustavom. Hi-tech wizardry! Da se vratimo Crowu, idući je bio jedan od pobjednika festivala za mene – Gecko! Mosaic i Equinox hmeljevi pršte iz svake pore ovog suho hmeljenog American Pale Alea, od 5.5%, intenzivne biljne i tropske note prelaze od mirisa debelo u okus, sočne, pitke, lijepo izbalansirane, Čista klasa, čista kvaliteta, kapa dolje. Naravno, nije sve u američkim stilovima i u hmelju. Charlie Brown je njihov divni tamni lager od 5% s dimljenim sladom. Lagane note dima se miješaju tu s finom sladnošću i notama lješnjaka, nikad pretjerano, a opet fino punog tijela za ABV. Vjerujem da bi bilo ugodno i onima kojima dimljeno pivo zvuči “previše”. Nažalost, propustio sam šesto pivo koje su imali, Dr. Jekyll brown porter od tek 3.8% alkohola.

Bobanu, koji svakako zaslužuje titulu majstora pivara, ovim putem također apeliram da neko pivo, npr. nekakav “Black IPA”, nazove “Grakt!”, jer to bi jednostavno bila najveća pobjeda svemira.

Idemo još dalje, do pivovare koja se predstavila prvi put upravo na ovom festivalu – Dogma Brewery.

Dogma na festivalu

Njezin osnivač, Vladimir Stojković Fashke, zaljubljenik u hmelj i vlasnik Miner’s Puba u Beogradu je također jako poznato ime na njihovoj pivskoj sceni i malo je reći da je bila željno iščekivana. Locirana u Novom Beogradu, bit će otvorena kroz kojih mjesec dana, a prve je šarže – te koje smo kušali Fashke napravio upravo kod Bobana u Vranovu. I nije razočarao, niti malo. Hoptopod IPA (6.5%, 58 IBU), još jedno čudo vođeno među ostalim Mosaic hmeljem, je opet jedan od pobjednika festivala. Pio sam ga back to back s Zebrewovim Apacheom, prije Geckoa i taman kad sam pomislio da prvog neće niko lako dostići, Hoptopod je to napravio s lakoćom, i to sličnim profilom, salvama tropskog voća i biljnih nota, koje su gazile okusom, ali ne i gorčinom – taman fino izbalansirano, a opet čak i dovoljno sladno da sve bude zaokružena cjelina. Jedan od najboljih debija pivovare ikad igdje kojima osobno prisustvovah još valjda od pobjede zvane prvi batch Portera od Zmajske. Kapa dolje i Fashketu i ekipi. Drugo pivo, Svetionik Pale Ale (5.2% i 36 IBU) je ipak izbačeno premlado na tržište – i takvo je bilo više nego solidno, ali nema smisla opisivati work in progress. Probat ću ga nadam se u punom svjetlu uskoro.

Tu ću malo prekinuti nizanje pivovara, jer s Bobanom i kasnije Fashketom podijelih 2 piva koje je naš prijatelj Alberto Taddeo – talijanski pivski entuzijast i jedna od najpozitivnije hiperaktivnih osoba koje upoznah – donio da zajedno probamo – Hair of the Dog Blue Dot Double IPA i kultni Russian River Pliny the Elder (također double/imperial IPA). Premda možda nisu bili, Albertovom trudu usprkos, na vrhuncu svježine, kao što je uvijek prokletstvo IPA koje se uvoze preko bare, Pliny je itekako dao natruhe da je svjež nešto fantastično…

Blue Dot! I opće isprike na užasnoj kameri.

Put nas je vodio dalje, preko štanda s već svima dobro poznatim klasama – našom Zmajskom Pivovarom i slovensko-austrijskim Bevogom, do štanda prve prave craft pivovare zapadnjačkog stila u zemljama bivše Jugoslavije – slovenskog HumanFisha, koji je vodio njihov uvoznik za Srbiju, vlasnik craft bara Pivopija u Beogradu, rođeni Ljubljančanin Rok Mišl. Čovječnoribaši su doveli tešku artiljeriju, od klasika zvanog SIPA, do Imperial IPA i Russian Imperial Stouta te, na moje oduševljenje, i Anniversary (Axolotl) IPA, zapravo također više Double IPA-a rađenog za “rođendan” njihovog taprooma u Vrhniki. Intenzivan, aromatičan i jako gorak, definitivno napravljen za najzagriženije hmeljoljupce. RIS (8.2%), zasad jako jako nahvaljen, je bio u bocama i čeka na degustaciju. Bilo je divno opet naletiti i na jednog od šefova pivovare, Matthewa Charleswortha, koji je također posjetio festival, a nadam(o) se da će on i/ili Jaša stići i na skoro homebrew prvenstvo tu, s pivom ili bez. 🙂

Put (i Jelena) su nas dalje odveli do Trona i njegovog gazde Nemanje Stefanovića. Tron je pivovarica s “centralom” u Beogradu, ali pogonom malo zapadnije, uz Savu, u Obrenovcu. Kao i dosta novih craft pivovara, i Tron se još uvijek lagano traži s receptima, što je normalno, uzevši u obzir da su u pogonu tek od jeseni 2015. Zvijezda te pivovare je presimpatični Skiper IPA. “Sovica” je krasno izveden IPA od 6.3% alkohola koji je bio jako dobar već iz boce kad sam ga probao prije koji mjesec, ali točen je bio još razinu iznad. Tropska i citrusna krasno izbalansirana ljepota koja demonstrira među ostalima i argentinski Mapuche hmelj, rijetkost u Europi, kamoli u ovim krajevima. Druga njihova dva piva su definitivno u work in progress fazi, što i sami priznaju – The Pale Ale (4.6%) je manje više engleski tip pale alea, neutralan, koji će ipak podići uskoro s malo više aromatičnosti, ali opet predstavlja solidno gateway pivo, dok je Imperial Stout od tek 5.6% produkt jedne greškice i malo je više rada potrebno, ali ako je Skiper putokaz – definitivno će biti ispravljeno. Ova simpatična ekipica iskorištava maksimalno svoje sirovine, pa je tako došla (kao i Zebrew) s jako finim grickalicama napravljenima od ostatka tropa, ali i pivskim sapunom! To demonstrira još jednu od ljepota pivarstva – ništa, ali ništa se ne mora nužno baciti ako se dobro radi i zna iskoristiti.

Kako se zalomilo, kod iduće 3 pivovare u nizu gazde nisu bili tu u tom trenutku za upoznati se, pa smo ih tada preskočili i otišli do predzadnje u prostoriji i zapričali se s Aleksandrom Matijaševićem, vlasnikom Sindikata, bivšim košarkašem koji se skrasio u Prijezdiću, selu pod Divčibarama kod Valjeva i tamo u 2013. počeo s proizvodnjom piva Medved, koje je plasirao kroz Pivnicu Medved u centru Valjeva, a odnedavno su ta piva u Beogradu i ostatku države dostupna pod markom Sindikat. Lokalna voda je čista, kako kaže, toliko da samo tamo u Srbiji žive pastrve. Voda je bitna, svakako, ali nije garancija ničega, kakvo je pivo? E tu se već počinje dokazivati. Osim svijetlog i tamnog lagera, kuha i pšenično njemačkog stila i, prvi put čini se za festival – Hopster, hoppy lager. I upravo taj Sindikat Wheat je pivo na koje se čini najponosniji i s razlogom! Ne toliko davno, piva su im dobivala jako loše ocjene. Međutim Sindikat/Medved ekipa se uistinu potrudila doraditi svoje recepte, raditi na svojim pivima, a to pšenično im je kruna rada. Izgledom kao da je ispalo iz sela podno Alpi a ne podno Maljena, u mirisu je fantastična voćna bomba, s dominantnim esterom banane, klasičnim za stil – ali nikako ne usamljenim, još je tu voća koje je kvasac donio, marelica također proviri i divno se spoji s njom. U okusu je pomalo druga priča, tu pak klinčići preuzmu stvar, fenoli također savršeno klasični za stil, opet je sve sočno, lagana voćnost također izađe, opet ta banana, kremasto, a opet ne preslatko, opet ne prezasitno, bez grešaka. To što smo toga dana probali je bilo pivo svjetske klase u svom stilu i jedan od vrhunaca festivala za mene. Hopster im je također sasvim solidno pivo, više na biljnu/citrusnu stranu hmeljnosti možda. Obični lager je usprkos očitom diacetilu (maslačnom okusu) opet sasvim OK za to što je, iako treba dorade, a tamno nažalost nisam stigao probati.

Tu sad zamislite kako je došlo 7 sati, i ja pomalo krećem na kat gore održati svoje predavanje. Fadeout. To bi bilo to za prvi segment – ni slučajno nisam ispucao sve zanimljivo u prvom dijelu, ne brinite, još će biti priče o nekim odličnim pivovarama koje sam naletio kasnije, festivalskoj hrani i… najboljim burgerima u Srbiji.

Do čitanja!

Drugi dio

Marko Ožegović