LONDON – Fuller’s Griffin Brewery

Jedna od najcjenjenijih i u svijetu poznatih nezavisnih engleskih pivovara smještena je u Chiswicku, mirnom i urednom zapadnom dijelu Londona. Iz centralnog dijela grada sjeli smo na Piccadilly liniju podzemne u smjeru zapada i izašli na Turnham Green stanici. Od tamo ima nekih 15 minuta pješice na jug prema Temzi kroz tipično naselje malih kuća u nizu, urednih minijaturnih okućnica i naravno parkova. Cijeli kvart odiše nekakvom posebnom mirnoćom, no u meni je svakim korakom tinjalo sve veće uzbuđenje pri pomisli na susret s ljudima i mjestom gdje se stvaraju ova prekrasna piva.

Fuller’s su vjerojatno najpoznatiji po svojem premium bitteru London Pride kojeg možete sresti u velikoj većini pubova u Londonu, a lokalci se kunu u njihov Chiswick Bitter, koji je tanji i slabiji i pije se bez previše razmišljanja. Njihov ESB je praktički definirao cijeli jedan stil piva, a London Porter odavna slovi kao jedan od najskladnijih portera uopće. U redovnoj ponudi su još i 1845, bogatiji i snažniji od ESB-a, s nešto odležanog karaktera, zatim klasični India Pale Ale, Bengal Lancer IPA, Honey Dew, Gales HSB, te Golden Pride, kompleksan, izrazito sladan 8.5% jaki barleywine koji razvlači osmjeh na lice svakim novim gutljajem. Izdaju uz to sezonske i godišnje specijale koje uvijek vrijedi probati.

Ja sam odavno štovatelj njihovih piva, no tek kroz nekoliko posjeta Great British Beer Festivalu na kojem sam imao prilike probati nekoliko stotina raznih britanskih piva i pokušaja kuhanja tih stilova kod kuće sam u stvari shvatio svu genijalnost i kvalitetu koju posjeduju.

Sladnost, balans i konzistentnost kvasnog karaktera koja krasi Fuller’s piva je nešto posebno. Jednom kada probate cijeli raspon piva koja proizvode, u svakom od njih ćete prepoznati nepogrješivu sličnost, nešto teško opisivo što ih povezuje, a da i dalje svako pivo ima svoj karakter. Na pamet mi pada za usporedbu belgijska pivovara Dupont. Cijeli niz majstorskih piva, različitih, a opet u svakom trenu prepoznatljivih kao Dupont.

Griffin pivovara na ovom mjestu postoji od 1816., a pod današnjim imenom kompanija postoji od 1845. i ta tradicija je nešto čime se izrazito ponose i rado naglašavaju. Real ale je i dalje velika stvar u Engleskoj, a Fullers su uz CAMRA-u uvijek bili na prvoj liniji obrane od velikih multinacionalnih kompanija koje dominiraju svjetskim tržištem. CAMRA – Campaign For Real Ale je nezavisna udruga potrošača koja se bori za održivost tradicionalnog britanskog piva i puba, s nama nezamislivim brojem članova, akcija, publikacija i tvrdoglavim ponosom. Toliko tvrdoglavim da se teško mire i s novim craft pokretom koji je procvao u Britaniji pod utjecajem mladih snaga kojima je čak i real ale bio previše dosadan.

Daleko od toga da je Fuller’s, Smith and Turner sitna riba. Gotovo 200 pubova pod direktnim upravljanjem i par stotina milijuna funti prihoda nije mala stvar, no i uz svu komercijalnost koju danas imaju i dalje uživaju duboko poštovanje britanskih poznavatelja piva.

S tim brojkama u glavi sam nekako očekivao da će pivovara izgledati kao ogromna industrijska betonska hala limenih zidova i da ću izgubiti dio te romantične predodžbe cask alea koji se toči na pumpu do ruba I prelijeva preko ruba pinte. No naprotiv…

Predivan stari kompleks zgrada od tipične engleske cigle, brižljivo uređenih pročelja ukazuje se ispred nas i samo pojačava dojam. Povijest. Tradicija. Kvaliteta. Kako smo imali vremena prije samog razgledavanja napraviti krug oko pivovare i posjetiti pub ispred, sjetio sam se kad sam prvi put čitao Michaela Jacksona (pivskog novinara i pisca, ne pjevača. Isto ružan lik, ali barem nije pokušavao izgledati kao bijela Diana Ross) i njegovih opisa piva. Poezija? Pretjerivanje? U tom trenutku mi je sve bilo jasnije, uz ovakav ambijent ni ne može biti drugačije. Perfect pint.

U sklopu je naravno i suvenirnica, pivske memorabilije kakve god hoćete, a tu je i polica sa njihovim izdanjima Vintage Ale koje izdaju jednom godišnje. Naravno da sam morao uzeti na kraju svega jednu bocu 2005. godišta, najstarije koje je u tom trenutku bilo dostupno.

Pomno ukrašeni kamioni natovareni firkinima i bocama izlaze iz pivovare dok mi lagano krećemo u razgledavanje. Vodi nas starija gospođa koja na moju žalost ne zna puno o samim procesima, no s ponosom govori o povijesti, pivima i pokazuje nam pojedine stare detalje unutrašnjosti kompleksa. Sobu s mlinovima, stari square fermentor, copper. U prostoriji gdje čuvaju hmelj upravo je stigla pošiljka hmeljeva za njihova nova piva u kojima koketiraju s američkim hmeljevima. Po meni prilično neuspješno, a i nekako je čudno vidjeti Chinook, Willamete i Cascade na ovom mjestu. No craft je stigao i stvari se mijenjaju. Iskreno se nadam da ima mjesta i za real ale i za craft na britanskoj sceni. Vrijeme će pokazati.

Stari copper (bakreni komovnik) je bio u upotrebi sve do polovine 80-ih, no kasnije je srce postrojenja prebačeno u neki moderniji svijet, kontrolna soba i inox podsjećaju na nuklearku, no opet nekako uspješno ukomponirano u taj stari prostor. Gledajući u kontrolne monitore pokušavam shvatiti kako rade taj svoj poznati parti-gyle, kad od prvog naljeva i naknadnih ispiranja iste komine dobivaju dva do tri piva različite gustoće, no ništa nisam shvatio. Možda i bolje da nije bilo nikog od pivara u tom trenutku tamo, možda bi mi stvarno rekli kako to točno rade i nestala bi ta čarolija. Ono kimanje glavom svaki put kad probam njihovo pivo. „Je.. te, pa kak’ to naprave?“

Šetnja ide dalje do fermentora koji nisu pretjerano romantični, visoki, hlađeni glikolom, standardna industrijska stvar od puno litara, nisam ni pokušavao zapamtiti koliko. Zanimljiviji mi je bio mali bakreni, kockasti, kao kada u nekim starinskim toplicama. Takvima su se nekad koristili, sav izudaran i nekako umoran starac kraj ovih gorostasa. No njegova tiha priča i dalje je zanimljivija od hrpe inoksa.

Linija za pranje i punjenje firkina i boca relativno mala prema industrijskim standardima, s jednom ovećom robotskom ‘rukom’ koja hvata i vrti firkine zbog koje je vjerojatno dio lokalne ekipe fizikalaca ostao bez posla. Napredak. Kaže gospođa da se klincima najviše sviđa taj robot kad ih tateki vode u pivovaru. Transformers i to. Ja sam ipak nešto starije dijete pa se meni najviše svidio sljedeći dio razgledavanja. Podrum.

Preko dvorišta ulazimo u vjerojatno najstariju zgradu u kompleksu, spuštamo se stepenicama i ulazimo u mali muzej, dva hodnika s raznim izlošcima sa svake strane na kraju kojih je bar sa nekoliko točionika.

Gospođa vodič se hvata alata i toči redom Chiswick, Gales, London Pride, ESB, neki od američkih pokusaja. Udarila je žestok tempo tako da su bilješke nekako u magli. Ona naravno lupa po Chiswiku k’o da joj je zadnje, meni tanko. London pride odličan, svjež a opet ne premlad. Gales HSB je bio solidan, ali ESB me se dojmio kao i svakog puta. Kakvo pivo!

Pitam za London Porter, no gleda me u čudu.
‘Mladi gospon’, smije se, ‘Nemate Vi pojma, pa porter se pije zimi! Nemamo mi to sad’.
I to je dio tradicije. Lovely!

Damir Ban