Budimpešta – priča druga
Ovoga puta mi je za kušanje piva preostao samo petak navečer i subota prijepodne pa sam drugi dan ostavio za redovni posjet Csak a jó söru, a prvoga dana usredotočili smo se na Hopfanatic. Budući da nam je smještaj bio blizu ulice Andrássy, vraćajući se iz grada prema sjeveru zastali smo usput i u belgijskoj pivnici – Belga söröző. Mjesto je uređeno kao suvremeni bar bez pretjeranoga tradicionalnoga pivničkoga štiha, izuzev inzistiranja na poznatom Deliriumu na točioniku ukrašenim nezaobilaznom maskotom ružičastog slonića. Izuzev točenih Deliriuma, ovdje će se naći većina belgijskih klasika, uglavnom u bocama, s time da lokalni craft ne poslužuju. Popili smo Delirium Argentum uglavnom voćnog karaktera i slatkoće s nešto ugodne kiseline nalik vinu te dobro balansiranim biljno-citrusnim hmeljnim završetkom, a nakon njega bocu belgijskog alea Ellezelloise Quintine Ambree, solidnog suhog jantarnog jakog alea s dominantnom karamelom, suhim voćem i nešto drva u aromi.
Tek nekoliko minuta hoda sjevernije, u podrumu zgrade nasuprot parka na Hunyadi tér nalazi se tradicionalno uređena pivnica Hopfanatic, niskog stropa i masivnijih stolova sa suvremenom upadicom nekoliko grafita hopheada (hmeljoglavaca, mitskih humanoidnih pivopija s hmeljnom šišarkom na mjestu glave). Vlasnik je ujedno i pivar te služe isključivo svoja craft piva. U petak predvečer pivnica je bila većinom prazna, a mlađa konobarica, iako je pokušala pomoći i baratala je engleskim, nije bila previše zainteresirana ni za goste, ni za pivo, nego se hihotala s prijateljicom igrajući karte, što dakako može omesti introvertiranog pivskog snoba u njegovom pomnom bilježenju karakteristika piva. Ponuda na točionicima i bocama bila je solidna pa smo krenuli redom. Svijetlom lageru Next Level nije bilo pomoći – potpuno ga je preuzela medicinska aroma klorofenola pa sam otpisao ocjenu nauštrb loše serije piva. Alulu je APA s kokosom, prilično neobičan stil s groteskno pretjeranom napadnom notom kokosa čija aroma nalikuje onoj krema za sunčanje s takvim mirisima. Hmeljnost je uspjela s voćnom aromom američkih hmeljeva u relativnoj ravnoteži s kokosom. Sljedeće je pivo u stalnoj ponudi: pšenični ale White Hops. U aromi očekivano prevladava citrus i kvasne note banane, a pivo je uglavnom kiselkasto poput citrusa i korijandera. Ni ovo pivo nije bilo sasvim lišeno grešaka te se osjetila praznina u smislu da je pivo flat. Grešaka je bilo i u klasičnom APA, aroma je davala off na iskorištenu glavu šibice (ne znam kako bih ga opisao, niti uspijevam prepoznati o čemu se radi). Uglavnom sladno i krušno, bez pravog hmeljnog karaktera. Hmeljnost je vrlo neutralna, ali očito citrusna. Posljednja dva stila su jača, najprije imperial stout Insomnia, a na kraju rođendanski imperial IPA Birthday Hoppin’. Insomnia u pogledu arome također nije bio sasvim čist, iako se većinom ipak radi o kavi i prženom sladu. Mliječna tekstura nije bila spektakularna, a laktozna kiselost na završetku prilično neugodna. Jedino pivo koje bih iz ponude Hopfanatica proglasio iole kvalitetnim je prilično jak Birthday Hoppin’. Kupili smo bocu i ponijeli je u hostel, jer je navečer u pivnicu nadrla ogromna turistička skupina ostarjelih Nijemaca koji su se krenuli tiskati pred šank ne bi li došli što prije do svojih točenih tamnih piva te su neki djedovi već nazdravljali dok su drugi tek ulazili, umjesto da mirno sjednu na mjesta pa da ih konobarica dođe poslužiti. Kao i ostali gosti, ubrzo smo shvatili da mjesta neće biti za sve te smo pivnicu prepustili razgaljenim Nijemcima od kojih su oni prvi već popili prvu kriglu te se gurali po drugu dok smo mi pokupili stvari i krenuli prema hostelu.
Birthday hoppin’ odiše tropskim aromama uz čak ponešto čokolade i karamele u sladnom dijelu. Gorčina i alkohol su dobro prikriveni, a u okusu se javljaju drvenaste note i keks te je pivo uglavnom slatko. Tijelo je puno i kremasto, a na kraju se ponovno pojavljuju neke oštrije kiseline za koje nisam siguran jesu li namjerno ondje pa definitivno ima mjesta da se i ovo pivo doradi. Uz još tri piva iz ponuda ove pivovare koja sam pio prošle godine (Bitterfly, Fekete Erdő i NoHopLimit), mora se reći da ni jedno ne nudi visoke standarde te da se ova pivovara preporuča samo lovcima na lokalna piva, RB-ovcima i inim sakupljačima pivskih bodova, a oni željni mađarskoga crafta za redovno ispijanje sreću će morati potražiti drugdje.
Idućega jutra, bila je to subota, nacrtao sam se ispred željeznom rešetkom zatvorenih vrata budimpeštanske pivske meke – dućana/birtije/showrooma Csak a jó sör. Došao sam prije otvaranja i poput žednog brewdoga gledao pivske specijalitete u izlogu mašući repićem. „Otvaraj!“, zalajah u sebi. „Već je jutro, a ja još ništa nisam popio!“ U tom trenu zaposlenica otvara vrata te ja sjedoh za visoki stol blizu točionika i krenuh redom po pipama: Mikkellerov bezglutenski Peter, Pale and Mary bio je izvrstan tropski APA za žeđ, Brewdogov Jet Black Heart savršen sweet stout za doručak, zatim za presjeći unblended lambic od Boona i za desert barley wine Mikkellera i Three Floydsa Majsgoop koji nije bio jak kao što sam očekivao. Detaljnije opise ipak čuvam za nova piva legendarnoga armanda_otchoe (vlasnika ovoga utočišta za pivoznalce). Pio sam s točeni APA Lolka Bolka varen s breskvom. Uz nešto voćnih aroma, uglavnom se osjeti lišće i bilje od hmelja, a u okusu poprilična gorčina. Breskva se ne osjeća. Za ljubitelje gorčih APA, ovo bi moglo biti svakodnevno mađarsko pivo. Točeno sam popio i Winter Rasta, IPA s dodanim medom kestena. Vrlo aromatično s mirisom meda, ali i solidno zahmeljeno. Osjeća se snažna gorčina travnatog i biljnog hmelja i dobro se uklapa s medom u gorko-slatki finiš. Zanimljivo i inovativno pivo.
U Zagreb sam ponio još nekoliko boca koje sam podijelio s Markom. Vári Nővérek je APA koji je Armando radio s pivovarom Szent Andrási. Narančasto-prljavo zlatno, voćne arome citrusa i možda breskve, uglavnom slatko s nešto biljne gorčine u pozadini. Malo flat, rok trajanja je bio istekao (dobro da sam takvo kupio). 60 Hops je amber koji je Armando radio s Gólemom, dodavali su svake minute jedan hmelj. Slad, karamela, med. Gorčina i voćne hmeljne note dominiraju, ali ništa pretjerano impresivno. Od Gólema smo probali i IPA i BIPA: Enigma IPA je voćna i sladna, s aromom maline, poprilične trajne gorčine, a tamni gad Sötét Bunkó obilježava pržena karamela, prženi sladovi i nešto kave, s gorkim udarom, punim tijelom i razvojem voćnosti u finišu. Prilično kompleksno i najbolje mađarsko pivo u ovoj sesiji. Za kraj smo ostavili doppelbock od Szent Andrásija Black Rose, vrlo jako s aromom suhog voća, sirupa, karamele i smeđeg šećera. Meko i slatko pivo, razvija i lagane note čokolade u ustima. Alkohol je prisutan. Smirujući i grijući osjećaj u završetku, bio bi idealan za zimski dan, iako smo ga pili sredinom svibnja.
