New York – Empire State of Beer
Ovo je drugi nastavak avanture po SAD-u, nakon Bostona selimo se u New York.
Došlo je vrijeme da se oprostimo sa Judith i Bostonom koji će nam ostati u lijepom sjećanju. Bostonski autobusni kolodvor poprilično je neugledan, s vrlo malo sadržaja tako da smo zanimaciju do polaska autobusa bili prisiljeni potražiti na obližnjem željezničkom kolodvoru. Tamo se među ostalim ugostiteljskim objektima smjestio i bar pod nazivom Tavern in the Square. Usprkos čak 32 tapa nije riječ o čistokrvnom baru s craft pivom jer našla su se tu i piva kao Bud Light, Coors, Stella ili Blue Moon. No ipak je u ponudi 20-ak točenih craft piva od čega 16 redovito rotiraju uz vrlo solidnu selekciju malih, lokalnih pivovara. Impresivno za jedan kolodvorski bar, pogotovo iz naše, europske, perspektive.
Megabus do New Yorka vozi 4,5 h, a cijena karte za nas dvoje bila je 11,5 $. Put je protekao bez teškoća, osim što smo trebali ukrcati putnike iz drugog Megabusa koji se na istoj ruti pokvario. Prošli smo kroz Rhode Island i Connecticut i sa sjeverozapadne strane ušli u New York. U grad smo ušli kroz ne baš reprezentativan dio grada, Bronx, a uz autoput su se smjenjivali obrisi projectsa. Najveći od njih Co-Op City, nakrcan ogromnim neboderima, izgleda impresivno, ali i pomalo zastrašujuće. Nisam siguran živi li svih 50.000 stanovnika Co-Op Cityja u tim neboderima, ali zasigurno većina. Gustoća naseljenosti je 21.000 stanovnika po kvadratnom kilometru, bijelci čine samo 8,5% stanovništva (44% u NYC), a crnci i Latinoamerikanci 88%.
Činilo mi se tada da ćemo dobrano uraniti, međutim kad smo se spustili na Manhattan i počeli militi od semafora do semafora postalo je jasno da sam se prevario. Autobus nas je ostavio na križanju 28. (ulice) i sedme (avenije) odakle nam je trebalo jedno presjedanje do smještaja. Kad smo se spustili u podzemnu s ogromnim koferom bilo je jasno da to neće biti tek mačji kašalj. Iako sam do tada već imao kilometara u nogama po podzemnim željeznicama moram reći da mi je ovo bio svojevrstan šok. Iznimno vruće, zagušljivo, gomila ljudi – malo je falilo da dobijem napadaj. Trebalo mi je nekoliko dana da se naviknem na njujoršku podzemnu. Nekako smo se dokoturali do našeg stana u Williamsburgu, a tamo nas je dočekala majka našeg domaćina Omrija koji je bio spriječen poslom. Uslijedilo je kratko upoznavanje s gospođom i stanom nakon čega smo prepušteni sami sebi. Nakon kratkog odmora zaputili smo se opet na zapadni dio Manhattana, u Hell’s Kitchen, vrlo blizu mjesta gdje nas je ostavio autobus. Razlog je bio nastup Justin Townes Earlea u klubu Stage 48. Broj koncerata koji su se održavali u za našeg posjeta NYC je upravo nevjerojatan – preko 600 nastupa od svjetski poznatih imena do opskurnih malih koncerata po klubovima. S koncerta smo nažalost otišli nešto ranije jer nas je klima rasturila. Vani je bilo zaista vruće i došli smo lagano obučeni, ali unutra smo se zato smrzavali jer puhalo je sa svih strana. Pivska ponuda u klubu nije bila baš reprezentativna, ali lokalne craft snage, ipak je predstavljao Sixpoint.
Naša ulica u Williamsburgu
Naredni dan predodredili smo za shopping, nažalost ne pivski nego onaj drugi, ozloglašeni shopping. Željeli smo izbjeći odlazak u outlet van grada koji bi nam oduzeo cijeli dan pa nam je prvo odredište bio Century 21 kod WTC-a (ima još jedan na Upper West Sideu) – najpoznatiji outlet na Manhattanu. Izbor me na prvu nije pretjerano oduševio, na kraju tržio klasiku – par Hilfiger polo majica za neku siću tipa 25$. Nakon Centurya otišli smo u Macy’s. Dućan je stvarno ogroman, ipak je riječ o drugoj najvećoj robnoj kući na svijetu koja je titulu najveće držala 85 godina prije nego što ju je prepustila južnokorejskoj robnoj kući Shinsegae. Macy’s se proteže na 12 katova i ponuda je očekivano impresivna. Može se naći robe po osjetno povoljnijim cijenama nego u nas. Od hodanja po dućanima poprilično smo ogladnjeli tako da smo zasjeli na Herald Square. Taj prostor me fascinirao – usred nebodera, prometa, dućana, gužve i općenito totalne džungle postoje dva parka (drugi je Greeley Square) sa stolicama i stolovima gdje je svatko slobodan sjesti i odmoriti. Riječ je o relativno malim prostorima, ali prave su oaze mira u odnosu na ludnicu okolo. Po uzoru na ostale ljude u parku otišao sam nam po hranu u Herald Square Market. Riječ je o dućanu s gotovim jelima, a unutra ima stvarno svega i izgleda jako dobro. Tjestenina, povrće, meso, riba, azijska hrana. Princip je da se iskombinira što god želite, a naplaćuje se prema gramaži. Nije baš bagatela, ali recimo kao u jeftinijem restoranu.
Obišli smo još i Timberland, Foot Locker i par manjih dućana. Foot Lockerov flagship dućan je čudo. Zidovi prekriveni tenisicama, a sam dućan je preogroman. Mora biti bar 500 modela unutra, samo zid sa Jordanicama ima 50 modela. Navirnuo sam se i u Whole Foods na Union Squareu, ogroman dućan sa zdravom hranom i vrlo dobrim izborom piva. Međutim, gužva je bila takva da sam odustao od kupnje bilo čega tako da smo se zaputili ka stanu.
Predvečer smo prošetali po Williamsburgu. Prvo smo pokušali naći Spuyten Duyvil koji nam je bio na putu do Bedford Avenuea. Kažem pokušali jer birtiju nismo našli. To nas nije obeshrabrilo tako da smo produžili do Breukelen Beer Merchantsa. BBM je dućan s pivom koji u ponudi ima nekoliko stotina boca u čak trinaest frižidera i dvadesetak točenih piva. Iako je registriran kao dućan u praksi funkcionira kao bar, unutra postoje sjedeća mjesta i pivo se najnormalnije može popiti i unutra. Jedini trik je što se nadoplaćuje 1 $ za piva u boci ako ih konzumirate unutra, no s obzirom da su cijene dućanske to nije nikakav problem i pivo je u konačnici jeftinije nego u “normalnim” barovima. Zapričali smo se malo s konobaricom, hoće preporučiti pivo i zna što prodaje, a naravno na kraju se ispostavilo da pozna i nekoga iz Hrvatske. S obzirom na dvojaki dućan/bar karakter ovakva mjesta zbunjuju po pitanju napojnica no odluka da istu ostavimo pokazala se ispravnom. Odlična je što imaju beer flightove po 9 $ pa je moguće isprobati 4 piva za razumnu cijenu. Najviše mi se svidjela imperial IPA kalifornijskog Coronada pod nazivom Sock Knocker. Dobra su bila i dva lokalna piva Grimmov BFF te Adirondack Chocolate Raspberry Imperial Stout. Potonji je i dobar primjer kulture eksperimentiranja koja je zaživjela u USA i posljednjih se godina prelila u Europu.
Prošetali smo se do obale East Rivera, točnije Grand Ferry Parka odakle se pruža odličan pogled na Manhattan. Taman smo uhvatili zalazak sunca i prva svjetla na Manhattanu.
Sljedeća postaja bio je DuMont Burger na Bedford Avenue, nazovimo je glavnom ulicom u Williamsburgu. Burger vrlo dobar i ne baš jeftin, a količina krumpirića enormna. Što me dovodi do pitanja zašto kod nas štede na tako jeftinoj namirnici kao što je krumpir u nekim (većini?) burger mjestima. Naravno, uz burger ide craft pivo kao standard. Osam točenih piva, među njima i Oberon mičigenske pivovare Bells koji me nije baš impresionirao. Nakon malo šetnje po Beford Avenueu i okolnim ulicama zašli smo u D.B.A. Birtija sa solidnih 16 točenih i dva caska (što je relativno rijetka pojava u USA), ali zaluta tu i pokoji belgijanac tipa Leffe ili neko nama nezanimljivo njemačko pivo.
D.B.A.
Naš mini bar crawl nastavio se u Mugs Ale Houseu. Mugs je već ozbiljan pivski establišment s 32 točena piva. Doduše potkrade se i tu i kakva Stella Artois ili Guinness, ali zato su u ponudi na tapu Stone, Dogfish Head, Alesmith, a ako budete dobri u određenom periodu u godini na tapu možete vidjeti i kultni Goose Island Bourbon County Stout. Meni se svidjela Hop Nosh IPA, proizvod Uinte, pivovare iz Salt Lake Citya osnovane 1993. godine. Osim točenih Mugs Ale House ima i impresivnu selekciju boca, tu svakako ima piva koja se baš ne viđaju na svakom koraku. Već je bilo skoro dva ujutro kad smo večer zaključili u Ioni. Mislim da bi Iona spadala u kategoriju dive bara iako se deklarira kao irski pub. Kako god pomalo mračna atmosfera, pivo je relativno jeftino, a ima i solidan izbor craft piva premda polovicu od 22 tapa čine velike pivovare i uvoz iz Europe.
Četvrtak smo započeli posjetom Chinatownu. Zanimljiv i živopisan dio grada upitnih higijenskih standarda. Uličice s gomilom radnji koje krase dvojezični natpisi, čak i McDonald’s ima natpis na dva jezika/pisma.
Posjetili smo i budistički hram Mahayana, ulaz je besplatan i nije loše zaviriti. Fotografiranje unutra je zabranjeno, ali ipak sam okinuo jednu za uspomenu.
Odmah kraj Chinatowna nalazi se Little Italy. Nekada je Mala Italija obuhvaćala nekoliko puta veće područje nego danas, a u „zlatnim“ danima 1910. talijanska zajednica brojala je 10.000 duša. Bio je to najsiromašniji dio grada. Danas je taj broj deseterostruko manji i udio ljudi talijanskog podrijetla u ovom području zapravo i nije puno veći nego u ostatku grada. Talijani su se nakon drugog svjetskog rata počeli seliti u druge dijelove grada, a Little Italy počeo se ubrzano smanjivati pred Kinezima i rastućim Chinatownom. Prva upozorenja o nestanku ove četvrti pojavila su se još 1970-ih. Međutim, nas je dočekala potpuno drugačija slika. Duž Grand St i Mulberry St razvučeni su ukrasi u bojama talijanske zastave, a potonja ulica bila je zatvorena za promet i krcata štandovima. Ogromna gužva, sve u crvenoj, bijeloj i zelenoj boji – prava fešta na ulici. Riječ je o vjerskoj svetkovini Feast of San Gennaro koja se održava još od 1926. godine kada su prvi takav događaj organizirali doseljenici iz Napulja. To događanje ovjekovječeno je i na filmu. Don Fanucci probija se kroz se gužvu San Gennara tek da bi ga u zgradi dočekao i smaknuo Vito Corleone koji ga je pratio preko krovova.
Svečarsko raspoloženje nije nas ulovilo tako da smo se probili do mirnijeg dijela Mulberry St koji izbija na East Houston Street. Samo dva bloka dalje nalazi se Whole Foods na Boweryu koji ima jednu od boljih selekcija piva u gradu pa rekoh da malo vidim kako to izgleda i da eventualno ugrabimo nešto za ručak. Ujedno riječ je o najvećem dućanu sa hranom u New Yorku. Whole Foods inače prodaje isključivo organsku hranu bez pojačivača okusa, umjetnih bojila, konzervansa. Uglavnom, meni se koncept jako sviđa i ima stvarno gomila hrane koju bih probao. Želite palestinsko maslinovo ulje, vodu iz kokosa, jogurt od ovčjeg mlijeka, smoothie od đumbira, jabuke, krastavca limuna, špinata, kelja, celera i par drugih sastojaka koje ne znam prevesti? Nema problema, Whole Foods sve to ima. Jedina caka je u tome što je hrana u WF poprilično skupa. Takvu kvalitetnu hranu na dnevnoj bazi mogu si priuštiti samo oni dubljeg džepa. Obišli smo cijeli dućan, međutim, pivo nismo našli. Situaciju je razriješio djelatnik koji nas je uputio na odjel sa pivom lociran iza blagajni tako da ga nije moguće vidjeti iz dućana. A taj odjel zapravo je zasebni dućan sa pivom koji se sastoji od nekoliko zidova prekrivenih pivom. Ratebeer kaže da broji 200 boca, međutim mislim da ima nekoliko puta više. Pivski shopping ipak smo ostavili za drugi dan i malo predahnuli u parku preko puta.
Kako je došlo vrijeme ručka prošetali smo nekoliko blokova do meksičkog restorana Taqueria Lower East Side. Odmah kad smo sjeli na stol dolazi bokal vode i dvije čaše, a imali su i craft pivo. Za grickanje smo uzeli tortilla chips sa gomilom guacamole umaka, a za predjelo pileću juhu. Nisam baš imao velika očekivanja od juhe, tako da me ogroman tanjur ukusne juhe sa krumpirom i velikim komadima piletine pomalo iznenadio. Realno, najeo bih se samo od juhe. Glavno jelo bile su tortille s rižom i grahom kao prilogom. Do nas je sjedio živopisan lik koji je kao da je došao ravno sa sastanka Hell’s Angelsa. I on je jeo pileću juhu što me iz nekog razloga neobično razveselilo.
Prošetali smo malo po Lower East Sideu, nekako posve običnom dijelu grada. Rezidencijalna četvrt sa zanimljivim malim dućančićima.
Zasjeli smo u obližnji Spitzer’s Corner, malo finiji gastropub sa 40 točenih piva. Vrlo dobro pivsko mjesto. Stoneov Levitation Ale jako mi je dobro sjeo. Sjedamo na podzemnu i idemo u drugi dio grada kako bismo na križanju 34. i 9., u Hells Kitchenu, posjetili B&H. Riječ je o dućanu ili bolje rečeno maloj robnoj kući, jednoj od poznatijih na svijetu specijaliziranih za foto opremu i elektroniku. U svetom gralu foto entuzijasta vladala je poprilična gužva, a odmah nam je upalo u oko kako velik broj zaposlenika ima karakteristične zulufe i kipe, židovske kapice. Kao i vlasnik Herman Schreiber i oni su hasidski Židovi, a prema Wikipediji B&H ih zapošljava stotine. U dućanu nema čega nema, izloženi su i najjači modeli fotoaparata i možete slobodno prčkati po njima. Meni su bili zanimljivi 3D printeri koji su cijelo vrijeme u pogonu i nešto izrađuju.
Po izlasku iz B&H popeli smo se na obližnji High Line. High Line je kombinacija parka, šetnice i botaničkog vrta koja se nad zemljom proteže gotovo 2,5 km duž zapadnog ruba Manhattana. Još 1929. odlučeno je da će se postojeća željeznička linija duž Manhattana dići nad zemlju kako bi se smanjio broj prometnih nesreća i omogućio nesmetan cestovni promet na tom potezu. Zanimljivo, nova linija željeznice nije napravljena iznad neke od avenija nego je prolazila kroz blokove osiguravajući tako direktan pristup tvornicama i skladištima. S porastom kamionskog prometa potreba za željeznicom se polako smanjivala da bi tijekom 80-ih godina 20. stoljeća ova linija potpuno izišla iz upotrebe. Devedesetih godina pruga je zarasla i koristili su je tek avanturisti i lokalno stanovništvo tako da je urbanističkim planovima predviđeno njeno rušenje. Početkom ovog tisućljeća pojavila se inicijativa za uređenjem pruge što je i ostvareno, a posljednji dio šetnice uređen je 2014. Ponukani popularnošću takvog projekta i drugi gradovi poput Chicaga i Philadelphije najavili su slične projekte.
Meni se High Line svidio, jako zgodna oaza usred grada koja pruža lijep pogled. Popularna je među Njujorčanima i turistima, a ima i solidan broj klupa na kojima je moguće odmoriti i uživati u vidicima. Moram priznati da me iznenadilo koliko toga se još uvijek gradi na zapadnom Manhattanu. Uvijek sam zamišljao kako je cijeli Manhattan posve izgrađena džungla stakla, betona i čelika, međutim na tom zapadnom dijelu gradi se gomila toga, a ima i starih zgrada koje najvjerojatnije čekaju rušenje kako bi se napravilo mjesta za nove.
Posebno me impresionirala zgrada pod nazivom The London Terrace, kad je napravljena 1929. bila je to najveća stambena zgrada na svijetu. I za današnje pojmove riječ je o grdosiji koja izaziva strahopoštovanje.
The London Terrace
Spustili smo se sa šetnice neposredno prije njezinog kraja, kod Chelsea Marketa. Chelsea Market bih nazvao kombinacijom tržnice i šoping centra. Pekarnice, vinoteke, dućan sa sirevima, mesnica, dućani sa organskom hranom, craft pivom, maslinovim uljima, etnički restorani, bar sa kamenicama, restoran sa jastozima – uglavnom raznovrsna ponuda prilagođena kupcima dubljeg džepa kakvih ne nedostaje u tom dijelu grada. Nastavljamo smo se 4-5 blokova južnije i time smo zakoračili u Greenwich Village. Nakon kraćeg predaha u krasnom Abingdon Square Parku nastavili smo još desetak blokova ka Blind Tigeru, jednom od najboljih pivskih barova u gradu. Međutim, nismo imali sreće – taman je bio kraj radnog vremena i bar je bio krcat. Čak nas niti redar nije pustio unutra. Moja ideja da pričekamo nije usvojena tako da smo odlučili posjetiti obližnje znamenitosti.
Prva je bila kuća u kojoj živi Carrie Bradshaw u Seks i Gradu. Kuća s karakterističnim stepenicama nalazi se u mirnoj ulici s dosta zelenila. Na famoznom broju 66 ispred stepeništa nalazi se lanac kako bi odvratili turiste koji se očito masovno fotografiraju na ovom mjestu. Na putu do sljedeće zanimljivosti prolazimo duž Sedme avenije te Christopher St i Grove St, ulica s kojima se avenija križa. Kako je završilo radno vrijeme ulice, kafići i restorani su puni, vlada neuobičajena živost i cijeli kvart ima izvrsnu vibru.
Sušta suprotnost mirnim ulicama kroz koje smo do sada prolazili. Ovdje se nalaze i najpoznatiji jazz barovi poput Fat Cata, pa legendarni Village Vanguard i Blue Note. Tu je i Marie’s Crisis Cafe u kojem redovito u 20 h zasvira pijanist, a cijeli bar pjeva singalong. Ideja je bila da bar jednu večer zaružimo ovdje međutim kako su nas noge ubijale od cjelodnevnog razgledavanja ipak smo krenuli prema stanu. Ali prije toga valjalo je pogledati posljednju znamenitost, u mirnijem dijelu kvarta nalazi se zgrada iz Prijatelja. Nekako mi je ostala u pamćenju kao puno viša od ove ni po čemu posebne peterokatnice. Kako bilo obavili smo i to i zaputili se u kvart.
D. je otišla na spavanje, a meni je 21 h bilo puno prerano tako da sam otišao na par rundi u Breukelen Beer Merchants. Unutra je bilo poprilično živo, za jednim stolom manje društvo je bilo zabavljeno društvenim igrama, a ostatak posjetitelja čavrljao je uz pivo dok se na TV-u vrtio prijenos NFL-a. Probao sam Monk’s Blood 21st Amendmenta i Easy Jack Firestone Walkera pri čemu mi je potonji ipak više pasao s obzirom na temperature vani. Easy Jack je session IPA, poprilično svježe, očekivano pitko pivo s puno voćnih aroma i gorkog finiša. Kako je bio 11.09. nakon mog novog omiljenog dućana zaputio sam se u park na obali kako bih bacio oko na Manhattan i dva snopa svjetlosti koja su se uzdizala s mjesta nekadašnjih blizanaca. Inače, taj dan smo zbog godišnjice tragedije odgodili izlet na Staten Island, a policija je bila sveprisutna. Mislim da sam ih vidio na svakoj stanici podzemne, čak i u vlakovima. Za divno čudo organi reda pojavili su se i u tom parku. Osim mene bilo je tamo još dosta ljudi, fotografa, parova i jedna skupina mladih. Potonji su bili možda mrvicu glasniji, ali dok sam ja bio tamo nije bilo divljanja ili nečeg sličnog. Policijski auto zaustavio se nadomak parka i te klince su nešto ispitivali, možda i pretresali ne sjećam se najbolje. Bio sam u neposrednoj blizini policijskog auta i nisam im uopće bio zanimljiv. Ostalo mi je nekako u sjećanju da su mladići koje su snage reda upitale za zdravlje redom bili Latinoamerikanci ili barem dijelom crnci.
Zaputio sam se lagano prema kući, ali ne dao mi vrag mira naletio sam na Spuyten Duyvil, birtiju koja je, gle čuda, bila upravo na onom mjestu gdje smo je dan prije tražili. Nekako nam je promakla što i nije tako čudno jer ne postoji bilo kakav natpis ili znak da se iza prozora okovanih crvenim rešetkama krije bar. Ponuda me baš nije impresionirala uzevši u obzir da je riječ o jednom od najbolje ocijenjenih bruklinških barova na RateBeeru. Tek 6 tapova koji su orijentirani ka belgijskim stilovima. Osim toga dosta dobra ponuda boca u smislu rariteta, ali pomalo astronomskih cijena. Također momci za šankom mi isto nisu baš najbolje sjeli, po kratkom postupku sam bio otkantan po pitanju wi-fi veze. No, zašto je ovo mjesto cijenjeno shvatio sam tek kada sam stupio u stražnje dvorište. Prekrasna terasa sa šljunčanim podom i dosta zelenila te nizom šarenih žarulja rastegnutih s jednog na drugi kraj, odiše pomalo magičnim, ali opet smirujućim ugođajem. Oduševio me ovdje Stillwaterov As Follows, belgijski strong ale izrazito voćan, fino zahmeljen (vjerujem da je ovo bilo dry hopped cask verzija) pomalo kiseo s gorkim završetkom. Stillwater je jedna od onih američkih pivovara koje su se specijalizirale za belgijske stilove piva. Nastala je 2010. kada je Brian Strumke, DJ i producent elektronske glazbe, odlučio strast prema pivu pretvoriti u posao. I danas funkcioniraju kao gypsy pivovara tj. nemaju svoj pogon nego proizvode piva kod drugih pivovara.
Te večeri posjetio sam još Barcade, bar s vrlo dobrim izborom piva i nakrcan već pomalo zaboravljenim aparatima sa video igrama. Kako sam bio pri izmaku snaga nisam imao snage za partiju Golden Axea tako da se moj posjet sveo tak na Bellsov Porter, nažalost presladak za moj ukus.
Valjalo je nešto i pojesti s obzirom da od ručka nisam ništa stavio u usta, a ponoć je debelo prošla. Nisam gajio prevelike nade s obzirom da sam bio tek 10-ak minuta od stana. Srećom, ukazao se M Noodle Shop koji nudi kinesku hranu i za nekakvih 10-ak dolara može se pojesti vrlo dobar obrok. Kinez je dosta popularan, a najbolje je radno vrijeme – od podneva do 6 ujutro. Time sam zaključio poprilično sadržajan, ali i naporan dan.
Narednog dana dan smo započeli odlaskom u Variety, mali coffee shop odmah iza ugla. Kava im je odlična, a prije nego što su sami počeli pržiti posluživali su kavu Stumptown Coffee Roasters iz Portlanda. Sličnih coffee shopova ima podosta tako da ni u kom slučaju nismo bili osuđeni na zloglasnu američku filter kavu. Kako nisam kavopija mene su ipak više zanimali pekarski proizvodi. Oduševio me fantastičan muffin od mrkve sa borovnicama i svježim sirom.
Prva postaja bio nam je Upper East side, točnije Metropolitan Museum of Art znan i kao MET. Već izvana je vidljivo da je muzej ogroman, a godišnje ga posjeti preko 6 milijuna posjetitelja i nalazi se na trećem mjestu najposjećenijih muzeja na svijetu. Ulaz nije besplatan, ali plaća se po želji uz preporučenu cijenu od 25 $. Ponudio sam 10 $ za dvije karte i na blagajni su to prihvatili bez problema. Za detaljan obilazak muzeja trebali bi dani tako da smo se skoncentrirali na nekoliko odjela. Grčka i rimska umjetnost, pa meni jako zanimljiva i nepoznata sekcija s umjetninama iz Oceanije i Afrike.
Prošli smo i američko slikarstvo u sklopu kojeg je i slika Washington prelazi Delaware (česta u udžbenicima), vidjeli Fabergeova jaja, Rodinove skulpture. Obilazak smo završili na egipatskom odjelu koji je monumentalan.
Kako se MET nalazi negdje na sredini Central Parka ušli smo dublje u park i počeli se spuštati prema južnoj strani. Prošli smo uz Great Lawn i popeli se na Belvedere Castle – mali zamak s kojeg se pruža lijep pogled, a služi i kao meteorološka stanica.
Great Lawn
Na zapadnoj strani parka izbili smo kod Strawberry Fieldsa – dijela parka koji je posvećen Johnu Lennonu i gdje se nalazi Imagine mozaik njemu u spomen. Oko mozaika je poprilična gužva, srećom uspio sam ga nekako fotografirati bez dosadnih turista.
Preko puta nalazi se Dakota Building u kojoj je živio i ispred koje je ubijen John Lennon. Osim njega zgrada je imala mnogo poznatih stanara od Judy Garland i Lauren Bacall do Leonarda Bernsteina i Rudolfa Nureyeva. Poslužila je i kao mjesto radnje za film Rosemary’s Baby.
Ručali smo u nedalekom Hummus Placeu. Restoran je vegetarijanski, a nudi bliskoistočne specijalitete. Malo nas je mučio ovaj nedostatak mesa, ali na kraju je ispalo odlično. Naručili smo falafel, krumpiriće, shakshuku, cikla salate, hummus jelo, nekakav namaz. Sve to naručili smo u strahu da ne ostanemo gladni zbog nedostatka mesa. Na stol je došla gomila tanjura, ajde nije izgledalo tako puno s obzirom što smo sve naručili, ali najeli smo se do sita. I taman kad smo pojeli na stol dolazi ogromna zdjela s gulašem. Naime naručivali smo na pamet i ispostavilo se da je ta shakshuka gulaš od paradajza, paprika, luka sa jajima i sirom. Jedva sam to pojeo, imao sam osjećaj da ću puknuti. Bili smo zadovoljni sa hranom, favorit nam je bio prefino hummus jelo i svakako bih se vratio opet.
Sjedamo na podzemnu i izlazimo na Times Squareu. Gužva, buka, promet su nevjerojatni. Gomila ljudi, turista, automobila uz to su taman bili nekakvi radovi. Moram reći da mi se taj dio uopće nije svidio. OK je za vidjeti, ali to je to.
Bježimo iz tog šušura do Rockefeller Plaze – i tu je gužva, ali nešto podnošljivija. Na žalost St Patrick’s katedrala je bila sva u skelama tako da je nismo uspjeli pošteno vidjeti. Spuštamo se prema Grand Central Terminal, a usput isprobavam zoom na Chrysler Buildingu.
Chrysler Building
Grand Central Terminal impresivno izgleda pogotovo strop ukrašen astronomskim motivima. Hodamo još 6 blokova južno ne bismo li posjetili The Ginger Man, jedan od boljih pivskih barova u NYC. Kako je kasno poslijepodne bar je bio toliko krcat da smo odustali od posjeta, očito da se svi oni koji rade u okolnim neboderima sjate u barove nakon radnog vremena. Prolazimo i pored Empire State Buildinga koji je obasjan crveno bijelom svjetlošću. Sjedamo na podzemnu i vraćamo se u kvart.
Nakon kraćeg odmora idem u dućan po pivo jer idemo do mog srednjoškolskog kolege koji živi u Brooklynu. Zamislio sam kako ću pivski šoping obaviti u Beer Streetu koji se nalazi 300-400 metara od stana. Prvo sam prošao ispred dućana 2 puta jer ga nikako nisam mogao locirati, naravno sa ulične strane ne postoji nikakva oznaka. Očito česta pojava u ovim krajevima. Jednom kada sam našao dućan shvatio sam da su vlasnici odlučili ranije zatvoriti. Otišao sam u kvartovski dućančić kupiti što se da. Srećom na izbor je bilo preko 50 vrsta piva, uglavnom craft, uz gomilu IPA-i. Do Slavena nam je trebalo dvadesetak minuta podzemnom, a odmah po dolasku išli smo i u njegov lokalni dućan po pivo. Isto super izbor Dogfish Head, Lagunitas, Bell’s, Samuel Adams – stvarno impresivna selekcija za ni po čemu poseban dućan. Večer smo završili isprobavajući piva, nekako me se najviše dojmio Racer 5 kalifornijskog Bear Republica, prava west coast IPA.
Čim smo u subotu izašli iz stana dočekalo nas je iznenađenje – parkirani auto s rupama od metaka. Naznaka da postoji i druga Amerika od ove koju mi obilazimo.
Za jutarnju kupovinu špeceraja odabrao sam supermarket udaljen par petstotinjak metara od stana. Komentari na internetu ukazivali su kako taj market ima dobar izbor piva. Moram priznati da me iznenadilo kad sam shvatio kako se unutar relativno malog dućana nalazi posebno hlađena soba za pivo s par stotina boca na izbor.
Prema sinoćnjoj preporuci idemo k East River State Parku koji se nalazi u našem kvartu. Razlog posjeta je Smorgasburg – svojevrsni festival ulične hrane. Tamo nas je dočekala gomila štandova sa najrazličitijom mogućom hranom. Gužva je bila podnošljiva kad smo došli, no s vremenom su se formirali redovi za ulaz. Cijene su poprilično visoke s obzirom na količinu hrane, ali mogućnosti da se probaju najrazličitiji specijaliteti teško je odoljeti. Probali smo ramenburger koji je bio veliki hit. Netko se sjetio i isprešao ramen tjesteninu kako bi poslužila umjesto peciva za burger. Fino i skupo. Drugo jelo koje smo probali bila je crna riža sa kokosom i kobasicama. Riža zanimljiva, ali mi baš nije pasala kombinacija sa kokosom, kobasice su bile odlične.
S obale se pruža lijep pogled na oblacima prekriven Manhattan. Krećemo dalje kako nas kiša ne bi uhvatila. Prije odlaska na Manhattan posjetili smo Rough Trade u Williamsburgu, jedan od poznatijih muzičkih dućana u gradu. Ponuda vinila i CD-a je impresivna, a tamo se svakodnevno održavaju i koncerti.
Kiša nas je stigla na Manhattanu taman prije nego smo ušli u MOMA-u. Srećom, ulaznice nam je osigurao domaćin – s Omrijevom članskom iskaznicom oboje smo ušli besplatno i uštedjeli nezanemarivih 25 $ po glavi. Kako je vikend, a vani kiši, u muzeju je ogromna gužva. Izložena djela različitih umjetničkih pravaca pa tako i ona za koja mi nije baš bila jasna njihova umjetnička vrijednost. Međutim, muzej svakako vrijedi posjetiti – Warholove umjetnine, Van Goghova Zvjezdana noć, Gauguin, autoportret Fride Kahlo, Picassova djela, izložba o videoigrama, glazbi – stvarno se ima što vidjeti ako imate imalo afiniteta za modernu umjetnost. Jedino mi je žao što mi je nekako promakla Postojanost pamćenja, ulje na platnu Salvadora Dalija.
Spustili smo se ponovno do Ginger Mana ne bismo li okušali sreću i uhvatili koje mjesto. Srećom, bila je subota i nije bilo zlih financijaša iz okolnih nebodera tako da je bar bio poluprazan. Interijerom prevladava drvo i poprilično podsjeća na otočke pubove. Pivska lista bila je impresivna, 70 točenih piva zahtijeva pomnije proučavanje iste. Srećom, dobro sam odabrao – i Alpha Dog i Simtra odlična su piva. I jedno i drugo su Imperial IPA-e, s tim da je Simtra onaj tip kod kojeg se usta stišću od gorčine i preko 130 IBU-a zaista dolazi do izražaja, a 11,25% alkohola ugodno grije. Jedno od najboljih piva tog stila koje sam do danas probao. Za klopu uz pivo naručili smo vrlo dobar hot dog i fantastične perece sa češnjakom i parmezanom. Ti pereci možda su i najbolja pivska hrana koju sam jeo, odmah smo naručili još jednu porciju. Prebacili smo se zatim u obližnji Rattle and Hum. Iako ima nešto veću ocjenu na Ratebeeru, meni je Ginger Man ipak bolji. Pivska selekcija od 40 tapova činila mi se osjetno slabijom, međutim moguće da smo jednostavno tako naletjeli jer mi se sadašnja ponuda čini vrlo zanimljivom. Uhvatili smo mjesto u „izlogu“, a kako je prozor bio skinut uživali smo u rominjanju kiše uz pivo. I ovdje sam se odlučio za imperial IPA-u i to fantastičan Double Jack kalifornijskog Firestone Walkera.
Nakon toga vraćamo se u kvart, D. je bila premorena i otišla na spavanje. Meni ipak vrag nije dao mira tako da sam se zaletio do susjednog kvarta – Greenpointa. Razlog posjeta bio je Tørst, najbolje ocijenjeni pivski bar u NYC na Ratebeeru. Uređen je moderno s mramornim šankom i pločom iza njega iz koje viri 21 točionik. Ponuda točenih piva ispisana je na ogledalu iza šanka. Na sistem za točenje spojen je Flux Capacitor koji omogućava podešavanje temperature i CO2 za svaki tap posebno. U trenutku kada je otvoren taj uređaj imala su 3 bara u državi.
Tørst je u vlasništvu Jeppe Jarnit-Bjergsøa, vlasnika Evil Twina i Daniela Burnsa koji je radio u Nomi i Fat Ducku. Jeppe je brat blizanac Mikkel Borg Bjergsøa, vlasnika svima nam poznatog Mikkellera. Ovaj dvojac u Tørstu održava i večere pod nazivom Luksus at Tørst. Cijena večere tj. menija je 115 $ po osobi bez poreza i napojnica. Piće također nije uključeno i košta 45 $ za pivo koje će se sparivati s jelima na meniju. Naravno, rezervacija je obavezna, a broj ljudi po terminu (jedan do dva dnevno) vrlo ograničen.
Za mog posjeta bar je bio krcat, jedva sam nekako uhvatio mjesto za sjesti. Ponuda od 21 točenog piva možda ne zvuči impresivno u usporedbi s nekim drugim barovima, međutim lista piva je unikatna. Podijeljena je otprilike pola-pola između Evil Twinovih piva i ostalih craft pivovara na koje teško nabasati u NYC. Listu flaširanih piva nisam provjeravao, ali priča se da je legendarna što izborom rijetkih piva što cijenama. Sva tri piva koja sam pio bila su odlična pogotovo SS2014 Yirgacheffe od Carton Brewinga iz New Jerseyja i Lil’ B od Evil Twina. SS2014 je imperial IPA s dodatkom etiopske Yirgacheffe kave. Kako obožavam kombinaciju IPA-e i kave ovo pivo je bilo pun pogodak. Lil’ B je sasvim drugačije pivo, uljasti čokoladni imperial porter velikog tijela, tekući desert. Nakon toga i mene je počeo svladavati umor tako da sam se zaputio prema stanu, naravno, uz obavezno stajanje kod Kineza u M Noodle Shopu. Još jedan slabiji dan po pitanju razgledavanja. Kiša nam je dosta poremetila planove. Ipak, što se tiče pivskih lokacija nema razloga nezadovoljstvu, dapače.
To bi bilo sve za ovaj put, u sljedećem nastavku vraćamo se u New York i idemo u Philadelphiju.
Popis pivski lokacija koje smo obišli:
Breukelen Beer Merchants (zatvoren)
D.B.A. (zatvoren)
