Imalo se i moglo se – drugi BiH Craft Beer Festival u Mostaru!
2. BiH Craft Beer Festival Mostar
“Ima i može” ime je i kredo mostarskog BiH Craft Beer Festivala koji se 30.7.2016. održao po drugi put u prostorima OKC Abrašević, a to ime nosi s razlogom. BiH craft pivska scena možda nije toliko poznata, osim par iznimki, ljubiteljima piva van zemlje, ali, realno, iz više razloga nije poznata ni domaćim ljudima, uz pivsku kulturu generalno na jako niskim granama. Ime je to koje, pomalo i prkosno, pokazuje da tamo uistinu postoji jedna, možda ne velika, ali i rastuća scena, povezana preko njihovog pandana pivarstvo.info forumu – volimpivo.ba foruma, koji okuplja kućne i craft pivare nevezano za njihov entitet, strane rijeka, vjersku i narodnu pripadnost, ujedinjene zdravim razumom i ljubavlju prema pivu. Craft pivo postoji u BiH i nije nemoguće raditi ga. Ono postoji i moguće je usprkos svemu napraviti festival craft piva u BiH.
Prošle je godine ipak, u neku ruku, ispalo i prerano. O, imalo se i moglo, bilo je tu i fantastičnih piva, bilo je veselo, pozitiva, ali i jako malo ljudi. “Neograničeno” za ulaz od 20KM, ali piva je i ostalo. Mentalna barijera kod ljudi kojima je eto puno dati 20KM odjednom, ako ništa, za čisto pijenje. 20KM kojih su tog dana možda i dvostruko potrošili na nešto lošije, manje i skuplje na nekom možda i dosadnijem mjestu.
Naravno, ove godine se krenulo dosta intenzivnije s organizacijom i programom – bolja promocija, više pivovara iz svih dijelova BiH, mix craft profesionalnih i kućnih pivara (i onih između), uz neke iz Hrvatske i Srbije. Cijena drukčije raspoređena – ulaz 5/7KM, ali se i plaćalo (što bi rekli, popularne cijene) za pivo. Uz to su išla i predavanja o pivu i temama vezanim za pivo, glazbeno-komičarski show program, pa i bolje riješena prehrana. Ovaj smo put, kao i u Novi Sad, kolega Ribafish i ja pozvani baljez… držati predavanja i to je naravno moglo značiti samo jednu stvar – Clio je rano ujutro te subote krenuo na put Zagreb – Mostar, preko Banja Luke.
Potisnimo na trenutak suludo (Putinom inducirano) čekanje na granici, ljude koji iza sebe stvaraju kolonu vozeći 50 tamo gdje je ograničenje 80 i idu eto desecima kilometara u istom smjeru kao ti, pa i raznorazne efekte ksenofobne strane različitih nacionalizama na prometnim znakovima i zidovima – put od Banja Luke do Mostara, preko Jajca, je u svakom svom dijelu nešto spektakularno. Oprostite ako govorim nešto očito i javno jako poznato, ali eto, meni je bilo prvi put. Fantastična priroda gdje prelijep pogled slijedi drugi prelijep pogled takvom frekvencijom da postane naporno već sve to procesirati. Malo mjere, molim! 🙂
Saaamo eto još jedan u nizu.
Uz prekratki pit stop na odličan burek (i sirnicu i t’kvap’tu, po domaćem) uz ajran u Jajcu (Bedem, slučajnim odabirom), nismo nažalost mogli riskirati još veće kašnjenje i stati malo uživati u gradu i krajoliku.
When in Bosnia…
Inače, baš je u Jajcu, ili kraj njega barem, postojalo, možda još i postoji Plivsko pivo, o kojem je i to malo što se zna djelomično nagađanje, ali nismo nažalost mogli istražiti – ako znate što više i bolje, npr. postoji li, slobodno javite. Uglavnom, nakon puno prometom izazvanih peripetija, napokon stigosmo na festival, a ja sam efikasno zakasnio na vlastito predavanje. Opet, isprike svima koji su čekali (nismo mi krivi, ovi koji su bježali iz Slovenije su krivi! :D), a i onima koje sam sigurno smorio struja-misli baljezganjem o trenutnoj situaciji, prošloj i kako osigurati što bolju budućnost craft pivarstva. Još je o kategorizaciji piva pričao i mostarski kućni pivar Adnan Oručević, a potom i Riba – koji je profesionalno odradio svoje iako brojnost publike tad još nije bila prevelika. Brojnost publike je, donekle, opet bio problem. Tristotinjak je tek ljudi ukupno prošlo festivalom, što je 4 puta više nego prošle godine. Ipak, to je opet puno manje nego što je festival zaslužio. “Baby steps” su još uvijek mantra, a organizatori, na čijem je čelu bio Edo Mesihović iz pivovare Oldbridž, su naučili dosta i tada i sad, pa ne sumnjam da će idući put festival biti još bolji, a valjda i puno posjećeniji.
Ogranizacija i neka tamo blebetala.
Red bi bio, ipak, da pričam o samim pivovarama i pivu. Organizatori, Oldbridž iz Mostara – prva moderna craft pivovara u BiH (koja je na tržište izašla i prije hrvatskih), došla je u punom sastavu, kako joj i priliči. Klasični Pale Ale (6%), Red Ale od 6.66%, Brown Ale od 7.5%, Black Ale od čak 8.5%, Hefeweizen od 4.5% i, beer geekovima daleko najzanimljivije, Grodziskie (ili, kako ga zovu, “pršut pivo”) – u svijetu nedavno oživljeni tradicionalni poljski stil piva, lagan, od 100% dimnjenog pšeničnog slada. Imali su jako dobru verziju prošle godine, ali ove, u gužvi, nažalost nisam probao opet. Do njih je stajao još jedan stalan gost festivala u regiji – veliki Kabinet. Također moram priznati da nisam baš pohodio nešto njihov štand, čisto jer sam već puno puta imao prilike probati njihova piva – ali Citra Pale Ale im je bio u sasvim dobroj formi i čuo sam više pozitivnih kritika o Rufaru – jako dobro izvedenom pivu s konopljom. Nudili su uz njih još 3 svoja “klasika” – BrrKaaa APA, Plavo (belgian blond) i Porter – za svakog po nešto!
Dalje u tom smjeru čovjek je naletio na ekipu kućnih pivara koja se već itekako dokazala prošle godine – Džudžan Craft Pivovara sa svojim Turbofolk Pale Aleom. Moj dragi prijatelj Renato Juričić i ostatak ekipe su već klasično bili zaduženi za dizanje razine zajebancije i pozitive u prostoriji, npr. hvatanjem metalaca u prostoriji da se fotografiraju s Turbofolkom (zapravo tributeom Rambu Amadeusu). Klasični, kvalitetni američki pale ale, ovaj put slučajno s mrvicu više notazelene jabuke nego što bi trebalo, inače je itekako dobrodošao dodatak na lokalnoj sceni. Još, kao što je spomenuto, kućni pivari, ipak se planiraju širiti i, možda, otići u profesionalce. Riba i ja smo imali čast vidjeti i prostor u Mostaru gdje se kuha i dobiti još par testnih piva koje tek čekaju degustaciju – Lemondrop APA, american pale ale s lemondrop hmeljem – novom američkom sortom za aromu čije ime samo govori o profilu mirisa i okusa koji bi morali očekivati, kao i Kofol’ IPA (također zapravo APA). Za njih će se sigurno još čuti!
Standardno uvijek veselo kod Džudžana.
Foto: Ribafish
Dalje nas put navodi na Prvu Fočansku Pivaru – Boban Janković “Rafter” i ekipa, također iskusni kućni pivari, su riješili birokraciju i nabavili novu aparaturu, a na festivalu su predstavljali prva piva rađena na njoj. Iako su ih isfrustrirali neki nesretni tehnički problemi, došli su tu i sa pravom crafterskom željom da čuju drugo mišljenje drugih stručnjaka. Iako je Rafterska APA (4.8%), inače sasvim pitko pivo izrazito zanimljivog, hrabrog recepta, također imala problema s notama zelene jabuke, No1 Porter (4.7%) je u laganom, pitkom tijelu (gdje su oni htjeli teže) donio stvarno lijepe sladne note, sasvim dobro pivo. Piva im se mogu kušati inače u restoranu Antik u Brodu na Drini kraj Foče, pa ako ste u tom kraju – obavezno navratite!
Foto: Ribafish
Iduća je u nizu bila ekipa koju smo već predstavili na Facebooku, točnije, njihovu Indiegogo kampanju – Gorštak zanatska pivovara. Simpatični mladi ljudi, Nikola Galić i Nina Toljaga, koji žele kuhati pivo u selu Jakupovci kraj Laktaša (kraj Banja Luke), predstavili su svoj American Pale Ale (hmeljevi su mosaic, chinook i citra, uz još mosaica za suho hmeljenje), Brown Ale (s cascade hmeljem), American Wheat Ale i Abbey Ale. Nažalost, i njih sam uspio preskočiti, ali, opet, dalo se čuti pozitivnih riječi. Svakako će biti zanimljivo pratiti njihov razvoj i valjda će i njima pomoći, barem dijelom, sredstva koja će prikupiti preko kampanje.
Nažalost, nisam stigao probati Gorštakova piva.
Foto: Ribafish
Slijedi jedna jako, jako zanimljiva nova priča iz okolice Sarajeva. Pivara Semizburg iz Semizovca (zaselak Svrake), kraj Vogošće – niti 10 kilometara od ruba Sarajeva. Ta je pivovara imala iznimnu hrabrost ove godine na tržište izaći s postavom koja ide otprilike IPA, black IPA, white IPA i 2x APA, uz golden ale koji kuhaju za jedan lokalni kafić. Piva su imena dobila po raznoraznim bosanskim, pa, mitološkim bićima i sl., pa se IPA zove Prikaza, black IPA Karanđoloz, white IPA Stuha – i sva tri imaju 6.7% alkohola, a pale aleovi su Babaroga (5.4%) i Drekavac (5.5% – njega nije bilo na festivalu ako se ne varam). Na festivalu sam stigao probati samo Prikazu, fin india pale ale od kojim dominiraju hmeljni voćni okusi, a puno se lijepih stvari dalo čuti i o Karanđolozu. On me, sa Stuhom i Babarogom čeka u hladnjaku, nadam se ipak ne i doslovno.
Sestra hmbrw je kućno-pivarska ekipa iz Sarajeva koja je došla u punom sastavu iz Sarajeva u Mostar i drago mi je bilo među njima opet nakon Novog Sada sresti Aleksandra Vukosava, tad kolegu predavača, a sada u svom drugom pravom okruženju. Naravno, ništa manje ni upoznati ostatak ekipe. U bocama su bila tri piva – kvalitetna, znatno više na sladnu stranu (što “zamjerih” samo klonu Sierra Nevada Pale Alea), ali sve samo ne nebalansirana. Dok je većini bio možda draži Podivljali Yogin, dobar american brown ale, meni je osobno bolje sjela Ay Carmela, klasični american amber ale, apsolutno bez zamjerke stilski, također ugodnih sladnih okusa.
Idući u nizu bio je još jedan kućni pivar – poznati mostarski glazbenik / umjetnik Atilla Aksoj, koji se od 2013. bavi umjetnošću zvanom pivarstvo, pod imenom Atilla Artizan Brewery. Nažalost, do njegovog Pale Alea na kraju nisam stigao. Kako bilo, još je jedna u nizu izrazito pozitivnih ličnosti u BiH pivskoj sceni.
Atillina čudesa!
Foto: Ribafish
Pozornicu su zauzele jake, internacionalne snage kućnog pivarstva, redom ekipica s Volimpivo.ba, pa predstavnici splitske Udruge Hmelj i Udruge Pivara Požega (koje se raštrkalo po čak 3 pivska događanja tog vikenda!), s preko 10 piva kućne radinosti raznoraznih stilova – među kojima se svakako našao i koji dragulj.
Vraćamo se u profesionalne vode preko vesele pankerske ekipice iz beogradske pivovare NikolaCar, koji su donijeli svoj American Idiot Pale Ale, Pussy Pilsner i Suicide Stout, od kojih su potonja 2 bila u mrvicu boljem stanju nego u Novom Sadu. S njima je došao i Amber od Male Pivare Paunović, koji nažalost nije ovaj put bio u dobrom stanju – šteta, čuo sam poprilično pozitivno mišljenje od nekih kolega, ali siguran sam da će idući put biti dobar!
Pivovara Lovac iz Širokog Brijega, gdje im je glavni outlet Irish pub Spancil Hill, primjer je kako craft pivovare mogu jako napredovati iz godine u godinu. U 2014., kad su tek počinjali, ne može se reći da su im Pale Ale i Porter oduševljavali, ali to se već kroz godinu dana promijenilo nabolje. Na prošlom festivalu su ih Vlado Mandić i ostatak ekipe pokazali u izrazito dobrom izdanju, a ove godine su otišli još korak naprijed! Boroviti Stout od 6.5% – napravljen s pripravkom od meda i borovih iglica je već bio pomalo star po njihovom pričanju, izgubio je dijelom, istina, note bora, ali ono što je ostalo stvarno je odlična stout baza, s notama note ne bora nego borovnica lijepo uključenima u kompleksnu sladnu bazu. I drugi Stout koji su predstavili te večeri nije bio ništa lošiji – Kofein Stout je debitirao na točioniku upravo na festivalu. Radi se o sasvim finom stoutu s kavom koji je još malo odležao na hrastovim chipsima koji su bili u irskom whiskeyu. Kremasta aroma, sladna, šljivasta, ali okus u kojem dominira kava i gorčina. Kompleksno, interesantno pivo. Uz to, točili su svoj Dead Fish Pale Ale. Klasični pale ale od 5%, pravljen za predstavu “Mrtve ribe plivaju na leđima“, bez greške, pitak. Preferiram miks hmeljeva u njihovom običnom Pale Aleu, ali i ovaj nije loš, dapače. Povezani s vinarijom Nuić, najavili su i dodatne eksperimente u “crossover” svijetu, ali o tom potom.
Tu je bila ekipa iz sarajevskog The Brew Puba ili Brew Craft Companya, koja je ove godine došla, čini se, s 2 piva – prvi je bio njihov belgijski Wit, po meni sasvim fin i by the book odrađen, finih nota agruma i korijandera. Š-Hefeweizenu im je nedostajalo možda više voćnih i začinskih nota u okusu (estera i fenola, ako hoćete), premda je imao pristojnu karamelastu bazu.. Također je vidljiv napredak od onoga što je bilo prije godinu dana, a u zadnje vrijeme su i dosta proširili asortiman, svakako pohvalno.
Idući je bio one man show od, odnedavno, profi pivovare – dobojskog Castrum Craft Brewerya i Zinaida Durakovića-Zisa. Prošle godine “samo” gost, kao i mi, ali ove je godine bio izlagač. Uz dosadašnja piva – odlični “Gruit” – pivo s ljekovitim travama te pale ale, solidni porter i ginger ale, na festival je donio i dva debitanta, sasvim solidan lagani stout irskog tipa od tek 4.2% alkohola, ali i genijalno nazvani Maksim Gorki Double IPA od 9.5% alkohola – koji me također gleda iz hladnjaka, skupa s prikazama i inima. Zis se već predstavio ljubiteljima piva i na ovogodišnjem homebrew prvenstvu u Zagrebu i njegova se pivovarica s kapacitetom od tek 1500 litara mjesečno pokazala kao odlično pojačanje BiH pivskoj sceni!
Najbolje ime piva u 2016 bilo gdje.
Foto: Ribafish
Još jedni Mostarlije, Cooltura Craft Pivovara, predstavili su svoju, također lijepo raznoliku liniju piva. Nova pivovara, čiji je primarni outlet mostarski pub Beer_Ti&Ja – koji je i prije bio jedna od oaza zanatskog piva u Mostaru, donijela je na festival svoj american wheat zahmeljen cascadeom i svoj APA. Brlja Pale Ale, Amber i IPA nažalost nisu bili u točenoj formi. Svejedno, dokazali da su i oni, premda logično ima mjesta za napredak, itekako vrijedni pažnje u budućnosti.
Do njih je bio splitski LAB sa svojim Barba Pale Aleom, svakako jednim od mojih go-to piva, a, na kraju, tu je bilo Livanjsko Pivo, sa svojim “Svijetlim” (kölsch) i “Tamnim” (porter) – nažalost, bez sezonskih piva – za koje ću očito jednog dana morati opet ići do Livna. Sjećam se kako u početku nisu imali dobar tretman kod lokalaca, iz čistog “razloga” jer je domaće, pa “ne može biti dobro”, što je, naravno, bila glupost, pa mi je izuzetno drago da su, zasluženo, još “out and about”. I, na kraju, tu je već tradicionalno bila Hercegovačka Pivovara, “industrijska” među “zanatskima” i “kućnima”, ali opet svakako prijatelj scene, što je dokazala i prošle godine. I ovaj su put točili nefiltriranu verziju jednog od svojih standardnih lagera, a, pretpostavljam, i Kosaču – tamni lager koji me svojedobno oduševio.
Da zaključimo – da, definitivno ima, definitivno može, a iduće godine nema šanse ne biti puno bolje! BiH pivska scena je ovdje dokazala da ne kaska za susjedima previše, te da je u nekim stvarima u najmanju ruku al pari s njima. Moglo se probati više lijepih stvari i napredak je više nego očit u više slučajeva! Oni koje zanimaju neke od ovih pivovara, a ne mogu baš putovati preko cijele BiH, ne trebaju očajavati – na ovogodišnjem Hmeljevu u Splitu bit će više njih. Oldbridž, Lovac, Semizburg, Livanjsko Pivo i Džudžani su, kako stvari stoje, potvrdili svoju prisutnost!
Divan Mostar je divan.
A mi? Mi smo preživjeli noć, nakon kave s Renatom i demonstracije pivovare, našli nasumično sasvim finu ašćinicu, satrali nekoliko kava i, pržeći se te nemilosrdne nedjelje lagano krenuli put Dalmacije… I nadamo se vratiti i iduće godine!
Taman za dan iza.
