London – Sjever Sjeveroistok

London je vjerojatno jedini europski, pa time i svjetski grad koji se ponudom može mjeriti s američkim pivskim epicentrima poput San Diega ili Portlanda. Broj pivovara i brewpubova premašio je 80, a craft pivo je sve manje nišni proizvod, a sve više sinonim za pivo kao takvo. Povod za posjet Londonu još jednom bila je utakmica, ovog puta Arsenala i Dinama. Kao i obično odlučili smo malo produžiti posjet pa obići i neke druge, prvenstveno pivske, zanimljivosti. U ovom tekstu pozabavit ću se sjeveroistočnim dijelom Londona s naglaskom na Hackney i Shoreditch.

Priča počinje na stanici King’s Cross, najvećem londonskom kolodvoru. Prva postaja nam je Parcel Yard, pub poznate londonske pivovare Fuller’s koji se nalazi u samoj kolodvorskoj zgradi. Možda iz hrvatske perspektive kolodvorske birtije ne mirišu na dobro, ali ovaj pub je zaista reprezentativan. Proteže se na dva kata, a ogroman prostor podijeljen je u više manjih prostorija. Kod uređenja uglavnom je korišteno staklo i drvo, a stakleni krov središnje prostorije osigurava dovoljno danjeg svjetla. Kroz prozore koji gledaju na perone moguće je uživati u pogledu na vlakove, što će zasigurno cijeniti oni kojima je to hobi. Nekada je u tom dijelu zgrade bio ured za pošiljke, pa otuda i naziv Parcel Yard (parcel = pošiljka, paket), a i kod uređenja nastojali su zadržati što više originalnih detalja. Kako dobar dio gostiju čine putnici, Parcel Yard odiše nekom pomalo užurbanom, kolodvorskom, a opet ugodnom atmosferom. Izbor piva svodi se na prošireni Fullersov asortiman te pokoje gostujuće pivo raspodijeljeno na 10 cask točionika. Ovdje je moguće naći i većinu piva iz Fullersove Vintage Ale serije, no za starija godišta treba izdvojiti astronomske cifre. Odlučio sam se ipak za cask verziju Red Foxa, sasvim solidan irish ale, uzevši u obzir kako mi taj stil nije najomiljeniji. Nažalost nemam fotografije, ali u Fullersu su se potrudili i napravili odličnu virtualnu turu pomoću koje je moguće prošetati pubom.

Nakon što smo se okrijepili u Parcel Yardu krećemo k stanici Highbury & Ilsington gdje se smo se trebali naći s Garyem, našim kontaktom za karte. Kako smo uranili učinilo mi se zgodnim posjetiti Brewhouse & Kitchen, jedan iz lanca od petnaestak brewpubova raštrkanih diljem Engleske. Iako rade cask pivo, djeluju pomalo industrijski i nisam imao velika očekivanja od piva, no s obzirom da ih distribuiraju isključivo u vlastitim objektima učinilo mi se kao dobra prilika da se i sam uvjerim u kvalitetu. Međutim, kad sam vidio dva momka na ulazu bilo mi je jasno kako stvari neće ići baš glatko. Već smo gotovo prošli pored njih kad su nas zaustavili i tražili karte. Naime, uoči većih utakmica pubovi oko stadiona angažiraju redare i u pubove nije moguće ući bez karte za utakmicu. Pri tome neki pubovi imaju politiku „no away fans“. Pokušali smo objasniti da nismo gostujući navijači te da imamo karte za domaći sektor koje još nismo pokupili, no na pitanje otkuda smo nije nam preostalo ništa drugo nego da nakon kraćeg smišljanja odgovora prasnemo u smijeh zajedno s redarima. OK, pravila su pravila i morali smo odustati od posjete ovom brewpubu. U obližnji Wetherspoonsov White Swan nismo niti pokušavali ući čim smo vidjeli da vode istu politiku pa smo završili stotinjak metara dalje u The Libraryju. Poprilično mračan pub pomalo shabby chic uređenja koji se čini kao poularno mjesto za izlaske vikendom. Na tapovima ništa zanimljivo, no pažnju mi je privukla lista boca i limenki. Beavertown, Kernel, Brewdog, Hammerton, a vidim kako su nedavno dodali i East London Brewing Company. Pomalo iznenađujuće za pub koji čak nije niti unesen na Ratebeer kao pivski zanimljivo mjesto. Izbor je pao na Kernelov Export Stout London 1890, napravljen prema receptu pivovare Truman iz 1890.. Stout se pokazao kao pun pogodak, izvrsno pivo uljaste teksture, posve crne boje s gustom smeđom pjenom. Poprilično slatko, a u okusu prevladavaju prženi slad, kava, ponešto suhog voća i puno čokolade. Poput tekućeg deserta, pivo kakvo su nekad pili lučki radnici na dokovima istočnog Londona.

Nismo imali vremena za više od jednog piva jer žurimo na stanicu naći se s Garyjem. Nakon brzinskog upoznavanja vodi nas u pub u kojem se okupljaju Arsenalovi navijači. Ovaj put problem redara na ulazu riješen je u tren oka – čim je Gary dao do znanja kako smo s njim u društvu. Očekivano, s pivske strane ovdje nije bilo mnogo toga zanimljivog. Caska nema, tek pokoje zanimljivo pivo u boci. Daleside Monkey Wrench pristojan je english strong ale i svakako bolji izbor od komercijalnih lagera koji su, čini se, uz jeger bombe najpopularnija pića u ovakvim establišmentima. Utakmica na iznenađujuće ispunjenom Emiratesu prošla je kako već prolaze utakmice Dinama s otočkim klubovima. Po završetku utakmice stali smo na nekoliko pinti u već spomenuti White Swan. Standardan Wetherspoons pub, vjerojatno je vidio i boljih dana, no solidan odabir za cask pivo jer se uvijek nađe poneki novitet. Naš Gary je ipak više bio zainteresiran za lager. Večer smo završili u Lexingtonu. Više bar, nego klasični pub, Lexington kao najveću prednost ima radno vrijeme. Radnim danom pubovi zatvaraju vrata najkasnije u ponoć (dobar dio i ranije) dok Lexington radi minimalno do 2 ujutro. Izbor piva nije reprezentativan, u ponudi je desetak piva na tapu uz nešto američkih klasika u bocama (Founders, Flying Dog, Kona). Pri tome treba pripaziti na datume, dobio sam Kona Fire Rock kojem je istekao rok valjanosti. Srećom vraćaju novac u tim situacijama.

Sljedeće jutro počinjemo kao svaki pravi turist i građevinski radnik u Londonu – engleskim doručkom. Samo par ulica dalje od našeg hostela nalazi se Sorrento Snack Bar, mali lokal neiskusnom oku možda pomalo i neugledne vanjštine. Nude odlične doručke za 6 funti, a popularnost kod lokalne populacije jamac je kvalitete. Gazdarica je iz Zlatibora, zaposlenice mahom iz zemalja bivše nam države tako da smo ugodno proćaskali, a počašćeni smo i izvrsnim kolačima. Prema priči momci iz prve smjene riješe i po dva doručka prije odlaska na gradilište, nama je i jedan bio dovoljan do večere.

Sljedeća dva sata proveli smo u British Museumu, nekako sam dosta dugo odgađao posjet najvećem britanskom muzeju, pa rekoh da i to vidimo. Impresivni izlošci iz doba antike i starog Egipta, ali ipak nekako skromnije nego u njujorškom MET-u.

Vrlo ugodno iznenađenje bila mi je kolekcija Ferdinanda Rothschilda pod nazivom The Waddesdon Bequest. Riječ je od zbirci od 300-injak predmeta iz različitih perioda (srednji vijek, renesansa) koji plijene detaljima. Razina umijeća i znanja potrebna za izradu takvih predmeta meni kao laiku izgleda nevjerojatna.

Popodne je bilo predviđeno za pivski dio programa, konkretno turneju po pubovima i pivovarama sjeveroistočnog Londona, točnije Hackneyja i Bethnal Greena. Zbog toga valjalo se podzemnom zaputiti sve do Stratforda pa od tamo prošetati do Hackney Wicka. Putem smo bacili oko na olimpijski stadion, odnedavno dom West Ham Uniteda. Netipično za London, barem onaj meni poznat, ovaj dio djeluje dosta zapušteno, no dosta toga se gradi i vjerujem da će ovo kroz nekoliko godina biti poželjna lokacija.

Za razliku od susjednog Stratforda koji je dobro iskoristio olimpijske igre 2012. preko kanala, u Hackney Wicku, vrijeme kao da je stalo. Arhitektura daje naslutiti kako je tu nekada bila industrijska zona, no to je davna prošlost i zidovi su danas prekriveni grafitima. Prva postaja nam je Crate, pivovara koja se smjestila u nešto manjoj zgradi, tik uz kanal uz Lee Navigation koji započinje 30-ak kilometara dalje, u susjednoj grofoviji. Ovaj dio kvarta djeluje vrlo mirno, gotovo idilično, a tišinu prekine tek pokoji brodić koji se lijeno spusti niz kanal.

Preskočili smo obilazak pogona i posjetili samo bar u sklopu pivovare. Poprilično velik i svjetao prostor uz vrlo bazično uređenje – improvizirani lusteri, klupe, stolovi – kako je to već danas moderno. U ponudi je 10 točenih piva, a svidjelo mi se što su u ponudi i četiri poprilično zanimljiva gostujuća piva (Saltaire, Evil Twin, Ska Brew, Oakham). Od Crateovih piva u ponudi nekako mi se najviše vidio Porter, a pasao mi je i Crate Sour s hibiskusom i marakujom. Od gostujućih probao sam samo Saltaireov Triple Chocoholic – odličan i vrlo pitak stout s gomilom čokolade u okusu. Osim piva u ponudi su i pizze, naša je bila poprilično dobra i skupa (što nije neobično za London).

Nastavljamo do susjednog Howling Hopsa. Trebalo nam je nešto vremena dok nismo shvatili kako se ova pivovara nalazi u zgradi tik do Cratea, samo s dvorišne strane. Prostor predviđen za posjetitelje namješten je drvenim klupama i stolovima, dosta jednostavno. Poprilično je pusto, osim nas i zaposlenika nema nikoga, vjerojatno smo uranili.

U Howling Hopsu hvale se kako su prvi UK bar koji toči izravno iz tankova. U ponudi je 10 točenih piva, sva od HH-a. Riding Ale session IPA je pristojno pivo, vjerojatno bi bolje pasala ljeti, uz više temperature, kada bi i pitkost lakše došla do izražaja. Više mi se svidjela West Coast Special No. 2 IPA kod koje dominiraju citrusi, borovina, grejpfrut i više nego solidna gorčina u finišu.

Do sljedeće postaje, Pembury Taverna, treba nešto više od pola sata pješice tako da smo se odlučili za overground. Na tom potezu postoji nekoliko zanimljivih lokacija (People’s Park Tavern, Mother Kelly’s Bottleshop) tako da je i pješačenje sasvim dobra opcija ako raspolažete s nešto više vremena. Dio Hackney Wicka oko stanice izgleda podosta živopisno, ali i pusto. Volio bih ga posjetiti uveče, vjerujem da je vikendom puno življe.

Pembury Tavern je klasičan pub, kod uređenja prevladava drvo, a na točionicima cask ale. U jednom kutu nalazi se bilijar, a suprotni su zauzeli lokalci, jedini posjetitelji osim nas. Na tapovima prevladavaju piva malih pivovara koje nisu uobičajene u londonskim pubovima. U ponudi je 15-ak caskova i 5 kegova. Najzastupljenija je pivovara Milton sa četiri piva na casku, jako mi se dopao njihov Nero, klasični stout od 5% alkohola. U Miltonu su očito veliki ljubitelji antike jer su na tapu bili još Marcus Aurelius, Pantheon i Sparta, a i ostala piva nazvali su prema antičkim motivima. Vrlo dobrim pokazao se i Railway Porter, lokalne pivovare Five Points, smještene niti 150 metara od Pembury Taverna.

Tek nešto više, kakvih petstotinjak metara dijelilo nas je do naše sljedeće stanice – The Cock Taverna. Doživio sam ga kao kombinaciju između tradicionalnog puba i modernog craft beer bara. S jedne strane tu je 16 cask piva na tapu, no s druge strane nalazi se 10 kegova s modernim pivovarama poput Sirena ili Partizana. Za šankom poslužuje mladić velike brade s mornarskom kapom, s druge strane šanka novine čita stariji gospodin u odijelu od tvida. Djeluje kao sudar svjetova ili možda bolje rečeno kao najbolje iz oba.

Zanimljivo, u ponudi je čak 5 različitih vrsta ukiseljenih jaja – kiseljena s ciklom, češnjakom, acetom, timijanom i sušenim rajčicama te ona klasična kiseljena samo u octu. Riječ je o snacku kojeg drže tradicionalniji pubovi, no do sada sam viđao i probao samo ona kiseljena isključivo u octu. Što se piva tiče nekako su mi najzanimljiviji bili uradci pivovare Siren, a pogotovo stout koji su napravili u kolaboraciji s floridskim Cigar Cityjem – Caribbean Chocolate Cake. Kako mu ime da naslutiti u okusu dominiraju čokolada i kakao, za moj ukus ipak pomalo preslatko pivo. Upravo na ovoj lokaciji, u podrumu The Cock Taverna, 2011. nastala je pivovara Howling Hops. Tu im je bio i pogon sve dok se nisu preselili u puno veći prostor nekoliko kilometara istočnije u Hackney Wick.

Niti kilometar južno nalazi se taproom pivovare London Fields nazvane po dijelu grada u kojem se nalazi. Relativno mali prostor, nekakvih 6-7 stolova i šank s 20-ak točionika od kojih je u pogonu bilo 9. Nude isključivo svoja piva, probao sam tek korektni Triangle IPA. Ne mogu točno odrediti razlog, ali ovaj taproom, iako bez daljnjeg vrijedan posjeta, nije me baš oduševio.

Žurimo dalje, no kako nismo računali da taproom pivovare Redchurch radi samo od četvrtka do nedjelje naišli smo na zatvorena vrata. Nastavljamo u Sebright Armsu, tipičnom kvartovskom pubu koji iskreno i nije obavezno odredište za pivske zaljubljenike. Da, imaju solidan izbor piva na casku, ali na tapovima drže i Amstel, Heineken, Guinness što daje do znanja kako ovo ipak nije čistokrvni pub s craft pivom.

Zato je sljedeći bar koji smo posjetili bio upravo to. Mother Kelly’s je kombinacija pivskog dućana i bara, kao i Redchurch Brewery zavučen ispod željezničkog nadvožnjaka. Uređenje je moderno, a čini se da je poprilično popularan s obzirom da je solidno popunjen uglavnom mlađom populacijom. Uz 23 točionika u ponudi je čak 13 frižidera popunjenih pivom. Svidio mi se princip razvrstavanja piva u frižiderima – prema stilovima uz dva posebna frižidera s velikim bocama za dijeljenje. Tap lista se sastoji od modernih UK craftova i dosta zanimljivih uvoznih piva. Nažalost, jedno takvo pokazalo se kao potpuni promašaj. Zanimljivim mi se učinio Procrastinator Barrel Aged Eisbock švicarske pivovare BFM (skraćeno od Brasserie des Franches-montagnes), međutim aroma medicinskog alkohola i neugodan octeni okus dali su naslutiti kako je nešto kod ovog piva pošlo po zlu.

Nakon kraćeg posjeta kineskom restoranu, turu nastavljamo u Kings Armsu. Zanimljiv pub koji također balansira između tradicionalnog i modernog, s tim da ipak malo više naginje potonjem. Dvadeset tapova od čega 4 caska i 3 cidera, dosta zanimljiva ponuda uz solidnu selekciju londonskih pivovara. Atmosfera u pubu bila je poprilično mirna, uz nas bilo je tu tek desetak gostiju.

Od Kings Armsa do Well & Bucketa trebalo nam je nešto više od 5 minuta hoda. Doživio sam ga prvenstveno kao mjesto za izlaske, a tek onda kao pivski bar. Na tapovima nude 18 piva, neočekivano dobra ponuda za ovakav tip establišmenta – Oskar Blues i Prairie na tapu uz Mikkeller i nešto lokalnih pivovara. Doduše i previše tapova Camden Brewerya (nedavno prodan AB InBevu) za moj ukus. Izdvojio bih i malu, ali vrlo zanimljivu ponudu od 4 caska među kojima su mjesto našli Otley, Thornbridge, Moor i Tyne Bank. Well & Bucket bio je dupkom pun, očito da nešto više cijene nisu problem kod ovakvih barova. Kao nedostatak izdvojio bih preglasnu muziku koja je naručivanje pretvorila u nadvikivanje s ljudima iza šanka.

Posljednja pivska postaja na našem putu bila je Brewdogova podružnica u Shoreditchu. Posebno mi se svidio podrumski prostor, koji su 6 mjeseci prije našeg posjeta preuredili u svojevrstan bar unutar bara pod nazivom Two Bit.

Two Bit je nudio 10 američkih piva na točionicima te flipere i aparate s arkadnim igrama. O Two Bitu govorim u prošlosti jer su prije ljeta najavili novo preuređenje koje prema dostupnim informacijama nije završeno, a čini mi se da će odustati od postojećeg koncepta. Šteta jer za našeg posjeta bilo je stvarno zanimljivih piva poput Oskar Bluesovog Ten Fidyja i Stoneovog Thunderstrucka. Oba su se pokazala odlična, svako u svojoj imperial kategoriji. Jako dobra dopuna postojećim pivima, njih 20-ak, koje toče u prizemlju.

Nijedan izlazak u ovom dijelu Londona nije potpun bez posjete Beigel Bakeu – londonskoj gastro instituciji otvorenoj još 1976. (ili 1974. ovisno o izvoru) u živopisnom Brick Laneu. Riječ je malenoj pekari, zapravo pravoj manufakturi, koja radi 24/7 i iznimno je popularna među londončanima, turistima, kako slavnima tako i anonimnima, taksistima, noćnim i danjim pticama. Iako nude širok asortiman daleko najpopularnija hrana su žemlje (beigel) punjene usoljenom govedinom i senfom ili lososom i kremastim sirom. Moja preporuka je da dođete gladni i probate – obje kombinacije. Popularne žemlje naslijeđe su židovskih imigranata iz Poljske koji su naselili ovaj kraj još u 19. stoljeću, a jedino što je ostalo kao uspomena na to vrijeme su dvije pekare.

Sve u svemu odlična turneja po vrlo zanimljivom dijelu grada. Materijala ima za bar još jednu ovakvu turneju, pogotovo ako se na Shoreditch nadovežu Ilsington ili Dalston. U sljedećim tekstovima prošetat ćemo centrom Londona i Bermondseyem.

Mapa mjesta koje smo obišli: