Idemo u Gradišće, kažeš? Hmmm…
Nekad prilika za pivopis iskoči neočekivano. Koliko vam je realno zanimljivo čitati uvijek o istim velikim pivskim gradovima, državama, svemu fenomenalnom? OK, dosta, ali svijet piva nije sačinjen samo od ljepote, hajpa, hiperprofesionalnosti, crafta, industrije, itd. Nekad istražujete jako slabo pokriven teritorij, otkrivate svijetu ono što su možda samo lokalci znali. Realno, od vremena Michaela Jacksona (onog koji se i rodio kao bijelac) nema baš toliko prigoda i rijetki kao moje kolege Martin Thibault i Lars Marius Garshol još uvijek uspjevaju ići otkrivati svijetu prave male pivske svjetove koje globalizacija i nije baš toliko dotaknula. Ovo definitivno nije takvo nešto. Svejedno, proći krajem gdje rijetki pivsko osviješteni ljudi prolaze je opet poseban doživljaj. Ta situacija kad možeš zapravo pretpostaviti kakva će ponuda biti, ali opet jednostavno ne znaš i ne možeš sa sigurnošću znati što će te očekivati.
Ukratko, jedna je prijateljica imala poslovnu obavezu nigdje drugdje do u Gradišću, u jednom lijepom hrvatskom selu s mađarske strane granice. Da put autom ne bude dosadan, napunila je auto s još nas troje, a mene je zapala dužnost da isplaniram put koji bi a) bio zanimljiv i b) izbjegao zle i podle cestarine, vinjete i slične harače. Kojih pola sata kasnije, otkrio sam jednu novootvorenu seosku pivovaru, jedinu u južnom dijelu austrijskog dijela Gradišća, a Google Maps me je osnažio u odluci izbacivši alternativnu rutu preko Gornje Radgone i Bad Radkersburga – BEVOG! PIVOHRAM GOLAR! SVEEEE!!!!
Bez većih intervencija, ruta je prolazila kroz čak 5 pivovara, manje više svih na tom potezu. Put je bio zacrtan za subotu, sve rade subotom. Odlično! Jedna u Sloveniji, četiri u Austriji. Međutim, pojavio se jedan poveći problem. Najudaljenija od Zagreba, najnovija i najnepoznatija, Bierquelle Heugraben ima priglupo radno vrijeme i subotama radi do 1. Ili 2. Dvije različite informacije na dvije naizgled jednako ažurne službene stranice. Međutim, OK, ajde, plan je krenuti u 7, stignemo i dvaput skoro do tamo. Plan se naravno ubrzo prebacio na 8…. I tako smo te subote krenuli iz Zagreba oko (najmanje) 8 i 30 uz liniju razmišljanja da ćemo stići svugdje što god se dogodi i da nam ništa neće taj dan pokvariti.
Cilj nam je bila Pivovarna Kostanj u Ptujskoj Cesti, selu kraj… ha, Gornje Radgone. Ne Ptuja. Got ya there! Sve je to bilo divno i krasno na papiru, ali pojavio se akutan problem nedostatka kofeina među žiteljima vozila, a Kostanj je na pola puta, pa smo da izbjegnemo potencijalne incidente stali u slatkom malom Videmu pri Ptuju (koji stvarno i je kod Ptuja) i ušli u gostionicu Pri treh lipah. 
Odmah me na startu iznenadio plakat za Unionovo novo Temno Nefiltrirano na vratima i moj „gotta catch ’em all“ nagon me razbudio i nadvladao potrebu za kavom. Takav je život nas profesionalaca – kad si na putu i naleti prigoda za probati novo pivo, sitnice poput „jutro je, kretenu“ jednostavno prestaju biti bitne. Ah. Naravno, pogled na hladnjak je otkrio da tamnog nema, ali ima obično Union Nefiltrirano, također za mene novo. A ništa, naručujem to. Slovenski Heinekenov monopol je krenuo s pokušajima kvazi-crafta (ili makar pokušajima eksperimentacije unutar klasičnih industrijskih okvira) prilično žestotko u obje svoje pivovar(n)e. Union je tako u Ljubljani otvorio i svoj kvazi-brewpub, koji nudi i prilično moderne stilove. Nefiltrirano je pivo, naravno, „najljenji“ primjerak te tendencije, što ih nije spriječilo da ga pokušaju prezentirati kao više „fancy“ pivo nego što jest. 
Slika govori sve. Boca umotana u papir, priglupi ritual točenja na njemu, bla bla bla. Pivo kao takvo je zapravo sasvim solidan nefiltrirani industrijski lager, prolazi kao nekakav zwickl. Lijepa mutna zlatna boja, postojana pjena (za one koji drže do toga), cvjetne hmeljne note koje se izdižu iz kvasnosti, hmeljnost i u okusu koja se miješa sa kremastom kvasnom notom, ali i presuh, neskladno gorak kraj. Pio sam i gore.
Vrijeme je bilo da se krene, ovaj je pit stop ipak oduzeo više vremena nego što smo mislili, a trebalo se posjetiti i pivski ozbiljnije lokacije.
Kostanj u svoj svojoj slavi.
Putovima Prlekije popeli smo se kroz neko vrijeme tako i do Ptujske Ceste i stali na parkingu od Kostanja. Radi se o gostionici, pizzeriji, koja od 1999. radi svoje pivo – svijetli lager i tamni lager koji sudeći po ocjenama ljudi zna varirati u kvaliteti. Na jednom su festivalu donijeli i „Kellerbier“, nefiltriranu verziju svog svijetlog piva, ali njega nažalost nema u standardnoj ponudi. Ništa s kestenom zasad, čudno. Kad smo izašli iz auta lijepo nas je zapahnuo miris gnojiva, podsjetivši nas i koje je doba godine i u koliko se ruralnom kraju zapravo nalazimo, ali ipak, realno, i lijepom. Kostanj je veliko mjesto, na dva kata, klasično restoransko-pivnički uređeno. Nažalost, soba s predivnim pogledom na dolinu s istočne strane je bila puna i rezervirana, a nismo imali vremena baš ostati probati njihovu hranu, o kojoj se da čuti pozitivnih komentara, ali mogli smo se koncentrirati na ono po što smo došli – njihovo pivo.
Radgonsko Svetlo, Radgonsko Temno i Gorički Gremlin
Svijetli lager (Radgonsko Svetlo) ima 4.7% i filtriran je, čiste pune zlatne boje. Pomalo me zabrinuo miris, ne krivim notama koliko pretjeranom suptilnošću. Jednostavno je slab i tek se lagane lagane cvjetne hmeljne note daju nazrijeti. Slično je bilo s okusom. Zbilja lagan, slab, ali i mekan, ugodan, te predivne „slovenske“ hmeljnosti. Suptilni agrumi, biljne note, koje dobro integrirana povišena karbonizacija uspijeva pomalo izdići i od ostalog tek malo bijelog kruha. Krasan, svjež hmeljni profil, ali pomalo frustrirajuće lagan. Vjerojatno krasno ide uz njihovu hranu, koja je ipak, na kraju, glavna priča ovog lokala. Tamni lager (Radgonsko Temno) ima 4.9% alkohola, a koliko je svijetli „showcase“ slovenskog hmelja, toliko je tamni showcase prženih sladova. Gotovo crn, kremaste bež pjene i intenzivnog, baš intenzivnog kremastog, orašastog sladnog mirisa, malo „prašnjavog“, ali u principu slatkastog. Kakav je miris, takav je i okus, samo kompleksniji. Lješnjak se nadopunjuje notama čokolade, neke pržene note izbijaju ali i mrvicu prejaka karbonizacija. Pred kraj se okusu omakne i koja disonantna nota, ali i to je pivo bez dvojbe jedno od boljih klasičnih craft lagera koje sam pio. Dovoljno je reći da se svidjelo svima za stolom pa i prijateljici koja inače ne voli tamne lagere. Dovoljno da kupi bocu od 1.5l za van. Cijene su pristojne i, ako ste u kraju i automobilom, trebalo bi se isplatiti doći na ručak i kušati njihova piva, iako se čini da se njihova kvaliteta ne može uvijek garantirati.
Kesten po kojem je kostanj dobio ime. Valjda. Navodno inače izgleda bolje.
Malo pomalo spustili smo se dolje u Gornju Radgonu i lagano krenuli put mosta za Bad Radkersburg. Tik uz njega nalazi se Pivohram Golar, pivska meka ove regije, neovisno o strani granice. Pub je u vlasništvu obitelji Golar, koja drži i Bevog (nekoć i ljubljanski Za Popen’t) i uz izvrstan izbor piva – dovoljno je reći da je dan prije tamo bio De Molen tap takeover – nudi, sudeći po pohvalama mog dragog prijatelja Ribafisha i fantastične burgere. Ništa čudno, gledajući da su kulture burgera i craft piva još čvršće možda povezane u Sloveniji, još od početaka, nego u Hrvatskoj – dovoljno je vidjeti postojanje Pivo & Burger Festa u Ljubljani još od 2014. godine (uz sve njegove pozitivne i neke negativne strane). U strci s vremenom, izbor je pao ipak na samu pivovaru. Na naše iznenađenje, iz kontejnera na mostu izletio je mladi austrijski policajac i tražio nas osobne karte. To je lajtmotiv koji se ponovio više puta na ovom putu. Takve su kontrole realno protiv zakona, ali austrijska policija i vojska su postavile kontejnere (ili čekaju s vojnim kamionima) maaalo dalje od samih prijelaza. Tehnički, ali jako, jako tehnički tako ne krše zakone i opet biju svoj boj protiv zlih imigranata. Ništa, sve u redu, idemo dalje.
Bevog!
Priča same pivovare odličan je primjer birokratskog samodestruktivnog idiotizma država bivše Juge, na koji smo donekle navili u Hrvatskoj, ali opet zna iznenaditi da je bilo možda još na neke načine i gore u Sloveniji nego kod nas. Golarovi su, po svim pričama, imali i znanje i volje i financije za otvoriti pivovaru u Sloveniji, ali netko „tko samo radi svoj posao“, nije ga radio ili ga je radio bolesno sporo. Suočeni s birokratskim muljem, napravili su logičnu stvar. Prešli su Muru i preko granice, u poduzetničkoj zoni Bad Radkersburga (Radgone), jako brzo otvorili lijepu, modernu mini pivovaru, koja je od svojih početaka počela svojom kvalitetom skupljati priznanja i nagrade. Austrija 1 – Slovenija 0. Čestitke nepoznatim nekima. Iza pivovare je malo parkiralište, gdje smo se lagano parkirali i ušetali se u prostor koji funkcionira kao mali taproom i dućan.
Bravo bravo. 😀
Na moj ponos (i, očito, njihov), po zidovima su posvuda priznanja koja su zasluženo poosvajali na Ratebeer Bestu, počevši od one za jednu od par najboljih novih pivovara na svijetu za 2013. godinu. Dočekalo nas je 7 točionika, 6 za njihove standarde (Deetz, Tak, Kramah, Rudeen, Ond i Baja) i jedan na kojem bude inače neko pivo iz Who Cares serije. Nažalost, toga dana nije bilo ničeg na njemu. Sva su se piva mogla kupiti u limenkama, a moglo se kupiti i njihov fenomenalan Hagger Blend 1116. Radi se o kupaži barleywineova odležanih u različitim hrastovim bačvama, bolja možda i od prethodne (0615) verzije. Naravno, bilo je i raznoraznog swaga, zapravo, poprilično dobar izbor brandiranih stvari. Lijepa mlada dama za točionikom nam je natočila prva 4 piva i sjeli smo na slatku malu terasicu čisto malo uživati.
Om nom nom.
Dobili smo i grisine uz pivo, što je lijep „touch“. Vidio sam okolo i majstora pivara Vasju, ali čovjek se činio zauzet i u društvu, pa mu nisam htio smetati, naročito zato što smo morali dalje. Sva su piva, naravno, bila u odličnom stanju, čista uživancija, jednostavno nadprosječno dobri primjerci svojih stilova.
I još jedan nom.
Opet je, međutim, bilo vrijeme da se krene i dali smo se u utrku s vremenom. 13 je već prošlo ali možda, možda je 14 točno. Iz Radgone ušli smo opet u Sloveniju, pa opet u Austriju, iz Štajerske prešli u Gradišće. Lijep ruralni kraj, gdje su najuočljivije zgrade često „gasilni domovi“ s velikim slikama Sv. Florijana. U Austriji je, na našu sreću, neki gospodin u Caddyu ili nečem sličnom išao dobar dio puta, praktički od Jennersdorfa u našem smjeru i žestoko tukao po gasu uskim cesticama, tako da je bilo nekako i mentalno lakše, pa, usuditi se malo brže voziti, da ne ulazimo u samoinkriminirajuće detalje. Na kraju smo ušli u Heugraben. Selo gdje su sve kuće po adresi “ista ulica”, iako je raznih odvojaka, naravno, više. Google Maps nas je otprilike pravilno uputio, ali promašili smo kuću i na prvu i na drugu, jer prava jednostavno još uvijek nije označena (a druge dvije nasumično jesu bile). Na kraju smo, 5 minuta do 14 naglo kočeći skrenuli čovjeku na prilaz, tako da je izgleda izletio na prozor vidjeti što se događa. Ja sam već bio vani i krenuo prema vratima…. tek tamo stoji znak i radno vrijeme… 13 sati. Pa neeee… Al onda primjetim čovjeka na prozoru… Engleski… ništa, kvragu. Ha dobro, znam i nešto njemačkog, kao, i ispalo je dovoljno da svejedno ispregovaram kupnju piva.
Naprosto vizualno odskače od ostalih. Ne.
Bierquelle Heugraben osnovan je u tom selu kraj Güssinga prošle godine i otvoren početkom veljače ove godine. Pivar, pivski sommelier Patrick Krammer, praktički ga je otvorio u svojoj garaži (oprema austrijske firme LABU). Odmah je u startu jasno koliko je pivovara u ranoj fazi. Tu je mali taproom (2 ili 3 točionika), a pivo se može kupiti u 6-packovima i 24-packovima, a vjerojatno i u bačvama. Kad smo mi banuli, imao je samo svoj Zickentaler Weißbier, klasično i sasvim solidno pšenično pivo njemačkog stila od 5.1% alkohola. I to 6-pack boca od 0.5l. Ispalo nas je negdje oko 12 Eura, što zapravo i nije mala cijena (dvostruko skuplje od prosjeka u dućanima za taj stil), ali opet, ništa za plakati, naročito jer je pivo dobro i iz stila kojeg volim. Propustili smo ovoga puta njegov Zickentaler Ursprung, koji bi trebao biti klasični „helles“, svijetli lager njemačkog tipa od 4.7%. Zašto Zickentaler? Zickental je mikroregija koju čine Heugraben i još 2 druga sela, a Heugraben je, što nismo znali, napučen i Gradišćanskim Hrvatima koji ga zovu Žarnovnica. Nažalost, sve ih je manje. Od 1961. do 2001. pali su sa 69% stanovništva na 14.2%, čime zapravo samo prate „regionalne trendove“… ali nije ovo mjesto za priču o tome. Uglavnom, središte regije je rječica Zickenbach oko koje se razvilo tresetište i gdje je osnovano zaštićeno prirodno područje „Auswiesen Zickenbachtal“. Lokalno stanovništvo se dosta bavi i stočarstvom i prodaju Galloway i Angus govedinu pod oznakom „Zickentaler Moorochse“. Iiii to je manje-više sve što se može ispričati o tom lijepom malom kraju. Doznati više nismo ni mogli, jer je sve okolo već bilo zatvoreno, jezična barijera je bila tu i u priči s gospodinom pivarom pa nam nije ostalo ništa nego uputiti se natrag u Štajersku, u Fürstenfeld.
Radi se o slatkom, tipičnom malom austrijskom starom gradiću, apsolutno mutavo posloženih jednosmjernih ulica u centralnom dijelu grada oko šetnice. Ako ništa, to nas je prisililo da parkiramo dalje od naše prve stanice i malo usput razgledamo grad. Turistička zajednica Fürstenfelda 2 – Mi 1.
Uđite u naš predivni podr.. ovaj, predivnu pivnicu!
Fürstenbräu je klasična pivnica s pivovarom centralnoeuropskog tipa kakve možemo naći posvuda od Hrvatske do Njemačke i šire okolo. Zgrada se trenutno obnavlja, ali nije ju baš lako promašiti – ipak se nalazi na glavnoj ulici. Kao dosta takvih mjesta, ide na nekakav klasični, bezvremenski tamno drvo i bakar štih. Možda baš radi toga pomalo i kriju godinu osnivanja, za razliku od većine (1998.). Lijepo to svakako izgleda, a pomažu i zajebantski natpisi na zrcalima okolo. Obećavaju i 4 točionika, koja obećavaju uz svijetlo i tamno još i pšenično i „Festbier“, ali realnost je sasvim drukčija. Kao i uvijek, na točioniku su im bili tek njihovo svijetlo i tamno, uz „Gemischtes“ ilitiga „rezano“ , te Schneider Weisse u bocama.
Bar izgleda lijepo.
Sudeći po njihovom webu, trebali su imati i nekakvu filtriranu verziju svijetlog u bocama, ali nije se činilo da je trenutno imaju. Opet samo njemački in the house, ali sad me već bolje išlo i bez ikakvih problema su na stol stigle krigle svijetlog i tamnog. Oba su vjerojatno oko 4.5-5% alkohola i nefiltrirana. Svijetlo osim zanimljive, pomalo „češke“ sladnosti i kvasnosti i nije puno toga pokazalo, jedva neke natruhe hmelja ispod, možda previše karbonizacije, ali OK. Tamno zato ima pristojne note karamele i čokolade u mirisu i okusu, ali je okus prelagan, premlohav, pre“flat“. Šteta. Majstor pivar je tamo izgleda podosta iskusan, ali čini se da itekako igra na sigurno. Mjesto je bilo poluprazno u doba ručka u nedjelju. Osim jednog tinejdžerskog para koji je došao tu jesti i nekakve dječje sportske ekipe u prostoriji do nije bilo nikoga. Šteta, jer je mjesto zbilja ogromno, s zanimljivom unutarnjom terasom za ljetne dane. Jedan razlog tome je ubrzo postao evidentan. Pola litre piva je bilo 3.90€.
Svijetlo.
Nešto manje svijetlo.
Austrija možda je malo skuplja nego okolne zemlje po tome, ali 29 kuna za pola litre najobičnijeg, gotovo generičkog brewpub lagera u nevelikom gradiću nema opravdanja. Pa jeftinije su u svjetski poznatom Bevogu došla piva koja su eksponencijalno skuplja za napraviti! Ha ništa, i tako nemamo nekog razloga za vratiti se. Ako ništa, zabavila me je činjenica da strelica za WC pokazuje krivo, u smjeru podruma. Nije nas na kraju, ipak, prevarila, Josefe izdrži!
Gradić ina a nutshell.
Prešli smo potom cestu i otišli opskrbiti se u obližnji Euro Spar. Barem su tu cijene većine toga dobre i za naše standarde (ako ne i bolje). Izbor je bio pristojan, ali naravno usredotočen na velike pivovare i njihove (široke) asortimane. Iznimka je bio Gratzer iz 25 km udaljenog Kaindorfa. Nimalo ne iznenađuje da je Gratzer, kao i svaka druga manja firma u Austriji, u potpunosti u ekološkoj, „bio“ šemi. Postoje od 2002., svi su im sastojci iz ekološkog uzgoja, a od 2013. su i prva CO2-neutralna pivovara u Austriji. Imaju i prepoznatljiv, simpatičan dizajn – 0.33l fliptop boce s različitim životinjama i („njihovim“) imenima za imena piva. Što to znači za nas? Ništa, kao i mnoga „bio“ piva, stvarno nisu nešto posebno.
Bolji izvana nego iznutra.
Sovu Trude, pils od 5.1% nisam vidio u ponudi, ali sam je pio prije i nije me oduševila. Jež Johann, märzen od 5.3% alkohola, bio je potpuno bez karbonizacije, neskladnih grubih biljnih i slatkastih žitnih okusa. Medo Hermann, tamni lager od 6.5% alkohola bio je slatkast, pristojnih nota tamne čokolade, karamele i kave koje je u mirisu barem opet pregazio bezvezan nametljiv „bio“ hmelj, a u okusu se dalo naći i tragova oksidacije (karton), ali je ukupno OK, pristojan, dobro skrivenog alkohola, ako ništa. Orao Ludwig, svijetli bock od 7.2% alkohola je na kraju najpristojnije pivo među njima. Medne note, slad, lagana mandarina možda, nešto kvasnosti, peluda, možda malo „prašine“ samo, jako dobro skrivenog alkohola. Ništa očaravajuće nažalost, ali ajde, lijepo je probati. Veliki Zipfer je prošle godine izbacio svoju Meisterwerke seriju, pale ale i pils s calypso hmeljem. Za industrijski kvazicraft oba su piva pristojna i solidno demonstriraju taj hmelj, ali opet zatomljena i zaboravljiva.
Ugodno iznenađenje!
Ako ništa, Hofbräu Kaltenhausen, poznat po svojoj Edelweiss seriji pšeničnih piva je opet dokazao zašto mi je jedna od najdražih industrijskih pivovara – njihov je Weißbier Alkoholfrei zanimljivije i pitkije „pivo“ od pristojnog broja industrijskih ili craft pokušaja hefeweizena kojih sam probao dosad. Dućan je imao i pristojan izbor različitih lokalnih cidera / vina od jabuke – prijateljice su uzele Holzer Most Streuobstmost Ilzer Rose (s ružinim laticama) i premda je vizualno trash i taj fancy sastojak se ne osjeti, lako gazi praktički sve industrijske cidere i dobar dio cidera iz zemalja koje su poznatije po tome.
Nibelungengold AKA “A mogao si i panoramu slikati, konjino.”
Da ne duljim, zaputili smo se prema zadnjoj pivskoj destinaciji – Nibelungengold Brauerei. Također u Fürstenfeldu, nalazi se u nekakvoj čudnoj kombinaciji idiličnog predgrađa i industrijske zone, i to u tom prvom dijelu, u obiteljskoj kući. Prodaju uglavnom vrše preko online narudžbi, ali može se i doći do pivovare kupiti 6-pack ili 24-pack. Opet je trebalo malo kruženja da nađemo točno gdje je, jer tamošnje jednosmjerne uličice među drvećem koje izolira taj odvojak i nisu baš najočitije i kad doslovno prođeš kraj njih. Vanjske su dekoracije simpatične, vjerojatno je bilo to selo kraj gradića prije nego što se sve spojilo, a i vrt gdje su neke gospođe radile vrata do nije narušio dojam. Dojam je jedino čudnim činilo glasno navijanje koje je stizalo s obližnjeg stadiona (glasnije se navija za tog malog četvrtoligaša, izgleda, nego za barem par velegradskih hrvatskih prvoligaša…).
Austrijska verzija srpa i čekića?
Premda je zajebantska tabla na ulazu spominjala ulaz na vlastitu odgovornost radi psa, psa nažalost nije bilo. Zanimljivost je ove pivovare i destilerije, osnovane 2011. godine, i to što je vodi zajedno u svim pogledima bračni par – Daniela i Markus Gruber. Markus je sam napravio pivovaricu na sam-svoj-majstor način, što je itekako vrijedno respekta. Nibelunzi i nemaju neke veze s ovim krajem, ako ste se pitali, ali Markus je iz Linza originalno i ime je dao po tamošnjem mostu zvanom Nibelungenbrücke. Koji je izgrađen, a lako moguće i imenovan pod Hitlerovim patronatom, ali ne brinite, ne čini se nimalo da se pale na takve stvari. I ova je nevelika pivovarica, dakako, prilično orijentirana na bio-proizvodnju.
Ruuuuuuuuuužooo, moja Ružice-e…
Pivarka Daniela nas je obavijestila da trenutno ima samo 2 piva (od desetak vrsta koliko inače ima) – Rosenbier (opet nešto s ružama…) i Ursprung Zwickel, pa smo uzeli po 3 od svaka – nudi 6-packove i 24-packove, ali mogu biti miješani. 0.33l boce, a sve je došlo otprilike koliko i u Heugrabenu, ali dobro, očekivano da bio stvari dođu nešto više. I opet bolje nego Fürstenbräu… Rosenbier ima 5.4% alkohola, nefiltriran je i radi ga s laticama divljih ruža. Ljudi koji su ga prije probali imali su dosta pozitivne komentare, ali ova tura i nije bila tolika sreća. Ruže se u dvije od tri boce jedva dalo osjetiti (teško da bi ih netko tko ih nije tražio baš našao), a sve je preuzela kvasnost, pomalo neredna. Čak se pojavila u jednoj i jedna pomalo dimljena nota, prilično neočekivano. Ukupno pristojno, ali malo razočaranje. Ursprung Zwickel je zato bio bolji.
Pale se svi na tu “ursprung” šemu.
Nefiltrirani lager od 5% alkohola, suh, žitnih nota koje su se miješale sa neočekivanim notama banane i na trenutke podsjećale na müsli. Taj ester baš i nije trebao biti tu, ali nije ga bilo puno i sasvim se dobro slagao s drugim okusima i mirisima. Sasvim pristojno pivo… I pivovara iz koje bi rado probao neka druga piva ako se pruži prilika, imaju i nagrađivanih.
Tko dobija? Belica ili Fürstenfeld? Glasovanje u komentarima.
Tu je pivskom dijelu ove avanture bio kraj, mislim da nikog ne zanima kakav je bio Soproni uz dobru hranu u gradišćanskim selima s mađarske strane granice (ali možete pretpostaviti)… Možda više vas zanima kako je bilo u tvornici čokolade Zotter, ali dok ne otvorimo Čokoladarium (hmmm) nema smisla ići u detalje – osim iskreno preporučiti posjet ako vam financije to dopuštaju. Bilo je to lijepo putovanje, ništa novo se nije otkrilo, ali, ako ništa, razbistrili smo donedavno mutnu sliku jednog bliskog, a nepoznatog multinacionalnog i pitoresknog kraja. Do idućeg puta…
