London to Brighton and back

od Iznogud · 16/05/2017

U nastavku naših engleskih avantura pozabavit ću se izletom u Brighton te s nekoliko pubova u centralnom dijelu Londona.

Još pomalo omamljeni od jučerašnje turneje po sjeveroistočnom Londonu na kolodvoru St Pancras čekamo jutarnji vlak za Brighton, obalni grad udaljen kakvih 75 kilometara južno od Londona. Vožnja vlakom pomalo je uspavljujuća, nema tu dramatičnih ili posebno pitoresknih krajolika kao na drugim dijelovima Otoka. U Brightonu nas je dočekalo sunce, tako da smo prvo odlučili odraditi turistički dio priče. Još u 19. stoljeću Brighton je stekao reputaciju turističkog odredišta, pravi je dragulj engleske rivijere lako dostupan iz Londona. Šljunčana plaža pruža se kilometrima, a promenada je nakrcana hotelima i restoranima. Barovi na plaži uglavnom su zatvoreni, tek pokoja suvenirnica otvorena je u iščekivanju rijetkih turista.

Vjerujem kako je vikendom ili bar ljeti ovdje puno življe, no svejedno se pitam u kojoj mjeri su jeftini letovi na Mediteran utjecali na gradove poput Brightona. Brighton će biti poznat svima koji su pogledali Quadropheniu, film koji je ovjekovječio subkulture 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća, a kulminira sukobom modsa i rockera baš u Brightonu. The Grand Hotel u kojem radi Ace Face (tumači ga ni manje ni više nego Sting) nije se puno izmijenio u odnosu na kraj 70-ih kada je film snimljen. O povezanosti Brightona i subkultura svjedoči i festival Great Skinhead Reunion koji se održava svake godine u lipnju. Glavna atrakcija obale je ogromni dok (kažu da u njemu ima više od 500 metara) duž kojeg se proteže lunapark.

Zimi u lunaparku rade samo zatvoreni dijelovi u kojima se nalazi gomila automata, a glasna glazba i gomila šarenih svjetala predstavljaju ultimativni napad na osjetila. Vanjski dio potpuna je suprotnost – napuštena skalamerija djeluje pomalo sablasno.

S doka pruža se i lijep pogled na grad, a vizurom dominiraju neboderi, ferris wheel i i360 panoramski toranj – čelična grdosija visoka 162 metra koja je koštala gotovo 50 milijuna funti.

Vremenske prilike brzo se mijenjaju u ovim krajevima tako da su nas oblaci primorali da potražimo osvježenje. Izbor je pao na Brighton Beer Dispensary, tada pub pivovare Late Knights (u međuvremenu je ovaj pub preuzela pivovara Brighton Bier). Izvana ne djeluje baš reprezentativno, no unutrašnjost je ugodna, tipična za lokalne pubove. Ono po čemu se izdvaja jest ponuda – 15 točenih piva (9 kegova, 6 caskova) i 4 cidera. Naglasak je na lokalnim pivovarama poput Late Knights i Brighton Bier, a nema niti jednog široko dostupnog piva. Sva piva toče i u pola mjere po relativno pristupačnim cijenama, što je dobrodošlo za one koji žele isprobati što više različitih piva.

Već nakon dvije runde glad nas je potjerala do nedalekog Preston Streeta koji je načičkan restoranima. Nadali smo se dalekoistočnoj kuhinji, no dosta restorana je zatvoreno i čeka sezonu ili vikend tako da izbor pada na turski Ephesus. Na prvu nije ulijevao povjerenje, tako da smo pomalo sa zebnjom iščekivali jelo. Srećom, mesna plata je bila izvrsna – preporuka za ovaj restoran.
Nastavljamo s obilaskom grada odnosno najveće atrakcije Royal Pavillona. Radi se o palači koja izgleda kao da smo zakoračili u Indiju pretprošlog stoljeća. Za one koji žele znati više preporučam krasan tekst na Velikabritanija.net.

Ubrzo smo produžili do kolopleta uličica nazvanih jednostavno The Lanes. Ovaj povijesni dio grada bio je naseljen još u antičko doba, a uličice su nastale u 18. stoljeću. Danas su krcate malim radnjama – antikvarnicama, zlatarnama, dućanima s odjećom, suvenirnicama, restoranima i pokojim pubom. Zanimljivo, no djeluje i podosta i turistički. I to uglavnom za turiste dubljeg džepa.

Suzdržali smo se od kupnje viteškog oklopa i produžili put Craft Beer & Co. Ovaj lanac pubova osnovan je 2011. godine i stekao je jako dobru reputaciju među zaljubljenicima u pivo. Nedavno je otvoren osmi pub, a brightonska podružnica jedina je izvan Londona. Unutrašnjošću dominira drvo i svijetle boje, a povelik prostor okićen blagdanskim ukrasima uz prigušeno svjetlo djeluje ugodno i smirujuće. Jedini smo gosti i polako biramo između 18 kegova i 9 cask linija. Selekcija se sastoji uglavnom od britanskih piva uz pokoje uvozno poput Cigar City Madura, Evil Twin Molotov Cocktaila ili islandskog imperial stouta Borg Garun Nr. 19. Na caskovima su prevladavala piva Ilkley Breweryja, a od kegova već dobro poznati Thornbridge i Siren. Valja spomenuti i poprilično dobar izbor boca – De Molen, Evil Twin, Wild Beer, Partizan pojačani belgijskim klasicima. Pomalo mi ostaje misterijom zašto je ovakav bar bio gotovo potpuno prazan te večeri. Možda smo samo uranili.

Kako bilo valjalo nam je poći put željezničke stanice, taman smo imali vremena za posjet još jednom pubu koji se nalazi točno preko puta iste. Vjerujem kako neću pretjerati ako Evening Star nazovem brightonskom institucijom. U podrumu ovog puba 1994. godine s radom je počela pivovara Skinner’s Brewery. Kako je pivovara pod tim imenom već postajala u Cornwallu, bili su prisiljeni promijeniti ime u ono pod kojim ih znamo danas – Dark Star. Iako su nekako pali u zaborav pod naletom novih pivovara, Dark Star je jedna od prvih pivovara koje su koristile američke hmeljeve, po mom mišljenju vrlo uspješno, jer su mi njihova piva ostala u lijepom sjećanju. Naravno, pogon i prostor nisu zadovoljavali njihove potrebe s obzirom na kvalitetu i popularnost tako da su uslijedile dvije selidbe u veće pogone. Ipak, nisu zaboravili svoje početke, tako da je Evening Star danas u njihovom vlasništvu. Radi se o relativno malom, jednosobnom pubu, koji se čini omiljen među lokalcima, jer je za našeg posjeta bio krcat. Srećom mladić koji je u kutu čitao knjigu bio je dovoljno ljubazan da nas primi za stol tako da smo pošteđeni stajanja nasred prostorije.
Ponuda na tapovima je baš po mom ukusu, idealna kombinacija od 4 Dark Star piva i 11 od ostalih pivovara (među njima poprilično cijenjene pivovare poput Harbora, Cloudwatera, Tiny Rebela, Norther Monka) te 3 cidera. Definitivno mjesto koje bih preporučio kao obavezno za posjetiti. Naravno, ovo nisu jedina pivska mjesta u Brightonu vrijedna zanimanja. Ističu se Brewdog s čak 30 točenih piva te brewpub Hand in Hand koji nudi 15 tapova.

Mi smo se ipak odlučili za povratak u London kako bismo ostatak večeri proveli u Sohou. Iako je na glasu kao centar noćnog života, Soho je poprilično siromašan kvalitetnim pivskim mjestima. Pubovi i barovi su ionako uvečer krcati gostima koje uglavnom više zanima kvantiteta nego kvaliteta tako da je zarada osigurana. Čak je i lokalni Wetherspoons jedan od lošijih koje sam posjetio, tako da su najbolji izbor donedavno bili Old Coffee House u vlasništvu pivovare Brodies i neki od Nicholsonovih ili Samuel Smithsovih pubova. Naravno, ako nađete mjesto u njima. Situacija se počela mijenjati prije nekoliko godina kad je otvoren The Lyric, čistokrvni craft pub s nešto manje od 20 tapova koji uključuju pivovare poput Beavertowna, Thornbridgea, Magic Rocka, Kernela i Arbora. Uređenjem prevladava drvo, a gužva je poprilična, kako sam i očekivao. Cijene prate lokaciju, što znači oko 4 funte za cask i nešto preko 5 za piva u kegovima. Nije jeftino, ali približno istu bismo cifru izdvojili za neki od bućkuriša koje nude okolni pubovi.

Večer smo završili u Bone Daddies, oduševio me njihov curry ramen s piletinom. Koliko vidim jako dobro im ide s obzirom da su danas dogurali do čak 7 lokala u Londonu, valjalo bi provjeriti je li pri tome trpila kvaliteta. Prije spavanja prošetali smo prekrasno uređenim Carnaby Streetom, zaista si daju truda oko blagdanskih ukrasa.

Sljedećeg dana posjetili smo drugi zanimljiv pub u Sohou. Manjak zanimljivih pivskih mjesta u Sohou uočio je neizbježni Brewdog te neposredno prije našeg posjeta otvorio poprilično velik bar u sjevernom dijelu četvrti, nadomak Oxford Streeta. Peti Brewdogov bar u Londonu proteže se na dva kata s po 20 tapova, no ponuda se preklapa tako da je obično u ponudi samo 20 različitih piva. Srećom, dan prije našeg posjeta Pressure Drop imao je tap takeover tako da je ponuda gostujućih piva bila poprilično zanimljiva, a našao se i poneki Brewdogov specijal vrijedan pažnje.

Naravno, Soho je samo jedna od centralnih londonskih četvrti, a zanimljiva pivska mjesta valja potražiti istočno. Prošetali smo zato do susjednog Covent Gardena, kako bismo posjetili podružnicu Craft Beer & Co. Put nas je pri tome naveo kroz Monmouth Street i preko križanja Seven Dials. Iako sam već nekoliko puta bio u ovom dijelu grada prvi put sam prošao navedenom ulicom tako da me pomalo iznenadilo koliko je mirnija od južnijeg dijela oko Covent Garden marketa u kojem je uvijek neka vreva.

Raskrižje Seven Dials na koje izlazi sedam uličica

Craft Beer & Co Covent Garden prostire se na 2 kata, no gornji kat je izdužen i poprilično uzak i vrlo brzo nakon našeg ulaska nastala je gužva. Zato u podrumu nije bilo nikoga tako da smo se mogli raskomotiti. U ponudi je čak 45 točenih piva (mislim najviše u Londonu) od čega 15 caskova te 200-injak boca. Izvrsna ponuda engleskih pivovara (pažnju su mi privukli Atom i Burning Sky) te vrlo solidna selekcija uvoznih piva. Uz to ima izvrsnu ponudu žestokih pića. Vjerojatno najbolji pivski bar u centralnom dijelu Londona.

Uvečer nas je put nanio u City. Uredi su se polako praznili, a kako je bio petak, ekipa iz ureda polako je punila okolne pubove. Vreva u Leaden Hall Marketu djeluje živo, toplo, čarobno – dođe čovjeku da se pridruži gomili ljudi u odijelima koji neobavezno ćaskaju ispred puba. Jasno je zašto je ovaj prolaz iz 14. stoljeća poslužio kao kulisa za filmove (među ostalima i za Harry Potter i Kamen Mudraca).

S druge strane City djeluje hladno i pusto, rijetki prolaznici žure svojim putem. Između zgrada nazire se Gherkin (krastavac) poput izvanzemaljskog broda koji ne pripada ovdje.

U potrazi sam za još jednim Craft Beer & Co pod nazivom St. Mary Axe, međutim u jednom momentu uspijevam se pogubiti. Trik je u tome što je St Mary Axe ime ulice u kojoj se nalazi Gherkin, no sam pub nalazi se nekoliko ulica dalje, u Mitre Street. Srećom, zabuna nije dugo trajala te sam locirao friško otvorenu podružnicu mog omiljenog lanca pubova u UK. Unutra je publika poprilično drugačija od ostalih pubova koje sam posjetio, gotovo isključivo ljudi u odijelima. Bez obzira na dress code, nema prevelike uštogljenosti, veselo se ćaska uz pivo, tako da se ipak nisam osjećao kao prase u Teheranu. Srećom, ostatak ekipe mi se pridružio nedugo nakon ulaska tako da je moglo krenuti probijanje kroz 27 točenih piva. I ovaj Craft Beer & co proteže se na 2 kata, a zidovi su u cigli i drvu. Pomalo industrijsko uređenje, ali namještaj je kombinacija drva i kože tako da djeluje toplije od na primjer Brewdoga. Za našeg posjeta dominirale su domaće pivovare, samo 4 kega bila su uvoz. Oduševio me Partizan Saison Raspberry Lemon, vrlo voćno i osvježavajuće pivo, vjerujem da bi savršeno pasalo na vruć ljetni dan. Potpuno drugačiji bio je Duggesov Idjit, vrlo dobar imperial stout, možda mrvicu presladak za moj ukus. Kod posjete ovom pubu treba voditi računa da, kao i većina pubova u Cityu, ne radi vikendom. Razlog je vrlo jednostavan – City je vikendom pust jer u uredima nema nikoga. Ostaje za vidjeti hoće li pub s ovakvom ponudom piva opstati s takvom politikom.

Kao zadnju postaju izabrao sam The Breakfast Club Spitafileds, za mene vrlo neoubičajeno mjesto s obzirom da se radi o restoranu iz lanca koji pokušava rekreirati američke dinere. Međutim, ovaj je ipak po nečmu poseban. Na ulazu nas je dočekao domaćin obučen u kraljevsko ruho, a ja sam ga pozdravio sa „we’re here to see the mayor“. Naš ljubazni domaćin, konstitucijom pomalo nalik na Harry Pottera, posjeo nas je uz opasku da pričekamo 45 minuta. Unutrašnjost industrijska, restoran poprilično krcat uglavnom mlađim gostima. Nakon solidne večere i otužno bezličnog Camdenovog Hells Lagera, domaćin nas je obavijestio kako možemo poći za njim. Otvorio nam je vrata Smegovog frižidera kroz koji smo ušli u stražnju prostoriju kako bismo se po stepeništu spustili u podrum. Riječ je o tzv. speakeasyju, tajnom (ili „tajnom“) baru po uzoru na slične establišmente u vrijeme prohibicije. U ovaj je relativno lako ući, ali postoje oni za koje je potrebna šifra, rezervacija, pin ili članstvo. Podrumski prostor je relativno mali, osvijetljen prigušenim svjetlom svijeća i naravno krcat gostima. Speakeasyji su obično specijalizirani za koktele tako da smo se i mi orijentirali na iste. Nisam stručnjak i ne pijem inače tu vrstu pića, no definitivno nisam požalio jer je su oba koktela bila odlična.