London – Bermondsey Beer Mile

Posljednji dan u Londonu donio je organizacijske probleme u vidu prtljage koju je trebalo negdje smjestiti s obzirom da je odjava iz hostela bila ujutro, a navečer nas je čekao vlak za Luton. Problem smo riješili ostavljanjem prtljage u Tate Modernu, odakle lovimo Jubilee liniju za Bermondsey. Bermondsey beer mile naziv je za niz od 7 pivovara te 2 pivska dućana koji su se redom smjestili ispod željezničkog nadvožnjaka u Bermondseyu. Kako bi se Beer Mile propisno odradio potrebno je nešto planiranja – sve pivovare moguće je obići samo subotom, a na turu valja krenuti rano jer nakon podneva kreću gužve. Pri tome valjda uzeti u obzir kako se ne otvaraju sve pivovare u isto vrijeme, tako da je poželjno unaprijed napraviti raspored.

Osnovan 2009. godine Kernel je prva pivovara na milji koju smo posjetili i važi za jednu od najboljih engleskih pivovara čemu u prilog govori činjenica kako se redovito pojavljuje na listi najboljih 100 pivovara na svijetu u izboru Ratebeera. Zanimljivo, osnivač Kernela je Irac Evin O’Riordian, a prije piva bavio se proizvodnjom sira, koji je prodavao na obližnjem Borough Marketu. Nakon jednog posjeta New Yorku doživio je svojevrsno prosvjetljenje i shvatio kakav se potencijal krije u pivu. Nažalost nekoliko mjeseci prije našeg posjeta Kernel je ukinuo točenje piva u pivovari. Razlog tome je manjak kapaciteta da ugoste sve zainteresirane subotom. Uz ovaj službeni razlog treba reći da neke pivovare ne gledaju s velikim oduševljenjem na brendiranje Bermondsey Beer Milea kao destinacije za one željne zabave, jer privlači i ljude kojima pivo nije u fokusu interesa, prije svega momačke zabave. Iako smo došli prije 11 sati, već je nekoliko kupaca razgledavalo izložena piva, a sva piva mogla su se besplatno kušati prije kupnje.

Probali smo tako Imperial Brown Stout odležao u bačvama crnog burgunca, kombinaciju koja mi se jako svidjela, jer je čokoladni karakter stouta odlično nadopunjen laganom kiselosti i voćnim notama. Jedna od specijalnosti Kernela su piva s izraženim hmeljnim karakterom, a koristeći različite kombinacije hmelja proizveli su gotovo 500 različitih IPA i pale aleova. Na moju molbu da mi preporuči neki od 3 dostupne IPA-e gospođa iza pulta jednostavno mi je otvorila sva 3 piva da probam koje mi najviše odgovara. IPA Vic Secret bilo je dobro pivo, ali nadmašio ga je fantastični Nelson Sauvin. Ne znam je li stvar u svježini, ali eksplozija tropskog voća u okusu i aromi ostaje u sjećanju. Jedno od najboljih IPA piva koje sam ikada pio. Kad smo obavili isprobavanje valjalo je nešto i kupiti te krenuti prema sljedećoj pivovari.

Brew by Numbers osnovali su Tom Hutchings i David Seymour prije 5 godina, a Tomu je upravo Kernel bio motivacija da pokrene svoju pivovaru. U skladu s imenom, piva označavaju s dva broja od kojih je prvi oznaka stila, a drugi oznaka recepta. Iako se ne vidi puno, pivovara se čini manjom od Kernela, ali ima bazično namješten prostor za goste. U ponudi je 5 točenih piva po cijeni od 3 funte za 2/3 pinte. Čudno mi je bilo što se plaća depozit za čašu, no vjerojatno imaju dobar razlog za to s obzirom na klijentelu koja će ih malo kasnije posjetiti. Probao sam 01/01 Saison – Citra, korektno pivo, no s obzirom na korišteni hmelj ipak sam očekivao više voćnih aroma.

Prešli smo zatim na drugu stranu nadvožnjaka kako bismo posjetili Bottle Shop u Druid Streetu. Oko dućana se nalazi nekoliko štandova s hranom, a u daljini se izdiže the Shard, najviša zgrada u Londonu. Ponuda u dućanu nadmašila je moja očekivanja – 10 točenih piva i dvjestotinjak boca. Najbolje od svega su bili Brewdogov Abstrakt:19 i Prairie Bomb! na tapu što se ne viđa toliko često. Potonji mi je odmah uletio na listu najboljih piva, odličan imperial stout.

Isprobavanje težih piva malo se odužilo, među ostalim zahvaljujući i udobnom kauču, tako da smo tek nakon sat vremena krenuli do pedesetak metara udaljenog Anspach & Hobdaya. Druga najmlađa pivovara na milji krenula je s radom 2014. godine, a prepoznatljivi su po simpatičnom logu s golubom. Njihov tap room djeluje solidno uređen, uz boce na tapovima nude 8 vlastitih piva, a odlično je što nude i flightove tako da je za relativno malo novca moguće probati veći dio selekcije. Piva su solidna do vrlo dobra, istaknuo bih double IPA-u i The White Coffee Milk Stout. Ovo potonje treba uzeti s rezervom, jer sam slab na svijetla piva s kavom. Ovdje nas je sustigla i ozloglašena gužva prvenstveno zbog momačke zabave predvođene mladoženjom preobučenim u prsatu medicinsku sestru. Redar ispred ulaza daje naslutiti kako se takve zabave ponekad znaju oteti kontroli.

Kako smo već solidno bili u pogonu valjalo je nešto i prezalogajiti, a u tom dijelu Londona teško da postoji bolji izbor od Maltby Street Marketa, prave nedođije za sladokusce. Ova tržnica smjestila se duž ulice Ropewalk, a radi samo vikendom.

Po ulasku, onako gladni, pomamili smo se za nekom vrstom francuskog krumpira. Kasnije nam je bilo malo krivo, jer je sendvič s biftekom bio fantastičan kao i losos.

Završili smo na štandu s čokoladom proizvođača Dark Sugars, još sanjam njihove čokoladne kuglice punjene slanom karamelom.

Našao se tu i jedan štand sa solidnim izborom craft piva poput Weird Bearda, Moora, Beavertowna i Pressure Dropa.

Naravno stigli smo probati samo manji dio ponude, bilo je tu svega od španjolskog pršuta i francuskih vina do afričkog fast fooda, medovače, slastičara i specijaliziranih pržionica kave.

Gužva je poprilična, ali sve djeluje manje turistički od Camden ili Borough Marketa što je i za očekivati s obzirom da se ova tržnica ipak nalazi pomalo izvan ruke običnom turistu. I ponuda hrane mi se čini nekako kvalitetnija iako će 10 funti ovdje trajati manje nego na spomenutim tržnicama.

Siti nastavljamo prema Partizan Breweryju od kojeg nas dijeli 20-ak minuta hoda. Put nas vodi dalje od vreve tržnice u mirniji, rezidencijalni, ali i osjetno siromašniji dio Londona. Putem dijelimo Table Beer od Kernela, izvrsno pivo za svojih 3% alkohola. Propisno zahmeljeno i iznimno pitko s iznenađujuće puno tijela. Možda i idealno pivo za svaki dan. U Partizanu su nas dočekali poprilični redovi, bar 20-ak ljudi natiskalo se u vrlo malom prostoru pivovare uz još toliko ispred.

Na meniju su 4 točena i 8 piva u boci. Za neko ozbiljnije isprobavanje nismo imali strpljenja, a ni vremena tako da me dopao samo solidni biere de garde pod nazivom Don.

Jedva dvadesetak metara dalje nalazi se Eebria, drugi dućan na milji. Na tapovima je 6 piva, a u frižiderima njih stotinjak. Za 6 funti moguće je dobiti flight od 3 piva, što smo i iskoristili. Kao nedostatak bih izdvojio što piva poslužuju u plastičnim čašama. Uređenje je vrlo bazično, uglavnom djeluje kao preuređeno skladište. Nismo se predugo zadržavali i uskoro nastavljamo prema Fourpureu.

Ne znam je li to bilo zbog krivih offline mapa ili našeg stanja, ali pronalaženje Fourpurea nije išlo glatko. U jednom trenutku zašli smo u dio sa halama, skladištima, automehaničarskim radionama, a slučajni prolaznici nisu pojma imali o nekakvoj pivovari. Srećom nailazimo na par dobrih (pomalo veselijih) ljudi koji su odrađivali pivsku milju kao i mi tako da su nas usmjerili na pravi put. Fourpure je daleko najveća pivovara na milji, čak 16 tapova i dovoljno klupa da ugosti pedestak gostiju bez veće gužve. Probao sam Cocoa Nib Stout, poprilično pitak, pomalo nutty stout s dosta mliječne čokolade u okusu.

Tu i završava naša pivska milja, računam da nam je trebalo oko 7 i pol sati od Kernela do Fourpurea. Nismo obišli Southwark Brewing Company (10 piva na tapu) i Ubrew koji je zapravo kombinacija bara i pivovare koju možete unajmiti da sami skuhate pivo. Nekako su mi se činili najmanje vrijednima posjeta, tako da smo ih preskočili s obzirom da nas je nakon milje čekao London Brewers Market. Još prije nekoliko godina mi je Krešo skrenuo pažnju na LBM tako da već imam iskustva s ovim festivalom londonskih pivovara, koji se održava nekoliko puta godišnje na različitim lokacijama diljem Londona. Najveći festival odvija se na Old Spitafields Marketu, a upravo taj poklopio se s našim posjetom, kao i prije nekoliko godina. Festival organizira Five Points Brewing Company, a svoja piva izlaže preko 25, gotovo isključivo londonskih, pivovara.

No da bismo došli u Spitafields morali smo uhvatiti tube na South Bermondseyju, jednoj od zapuštenijih stanica koje sam vidio u Londonu.

Na moje veliko iznenađenje sa stanice se vidi stadion i to ni manje ni više nego legendarni The Den na kojem je upravo tada Millwall igrao protiv Burya. Dio Bermondseyja u kojem se nalazi stanica nalazi se vrlo blizu granice sa susjednim Peckhamom. Nažalost za posjet Kobiljoj glavi nije bilo vremena.

Na festivalu se nije puno promijenilo od zadnji puta. Poprilična gužva, a kako se uz pivo radi i o festivalu ploča sa svih strana svirala je glazba. Kako smo došli relativno kasno prije zatvaranja uspjeli smo obići tek nekoliko štandova.

Na jednom od njih imao sam i manju diskusiju, jer su momci usporno odbijali prihvatiti novčanicu od 50 funti tvrdeći kako je krivotvorena. Na moje inzistiranje da objasne kako znaju da je riječ o krivotvorini nije bilo suvislog odgovora. Naravno, na sljedećem štandu novčanicu su uredno primili. Osim gužve koja je vrlo nezgodna za posjetitelje s većim ruksacima kakav je bio moj, festival ima još dvije mane. Prvo su plastične čaše, a drugo sanitarni čvor koji je zajednički za cijelu tržnicu pa sugeriram da se ostavi dovoljno buffera u mjehuru za 10-minutno čekanje.

Preko puta Old Spitafields Marketa nalazi se Ten Bells, jedan od poznatijih londonskih pubova. Prema pričama ovdje su zalazile žrtve Jack the Rippera, a možda i on sam, tako da je pub desetak godina nosio njegovo ime. Pivski gledano nije spektakl, ali poneki kvalitetni ale trebao bi se naći na caskovima.

Osim po Jack the Ripperu, ovaj dio Londona poznat je i po Brick Laneu, možda i najpoznatijoj ulici u istočnom Londonu. Naziv je dobila prema ciglanama koje su ovdje postojale još u 15. stoljeću. U Brick Laneu gotovo 300 godina radila je Black Eagle Brewery u vlasništvu Truman’s Breweryja (nije povezan s današnjim Trumanom osim imenom), a polovicom 19. stoljeća bila je to najveća pivovara na svijetu (više o temi možete pročitati na blogu Zytophile). I danas se kompleks nekadašnje pivovare naziva Old Truman’s Brewery no tamo su smješteni restorani, klubovi, galerije i dućani. Brick Lane je i tradicionalno imigrantski dio Londona, doseljavali su se tu Hugenoti, Židovi (već spomenuti Beigel Bake), Irci, a danas je najpoznatiji po Bengalcima – Indijcima, Pakistancima i Bangladešanima. Tu se nalazi najveća koncentracija curry restorana u Londonu, svojevrsni londonski curry mile. Ispred restorana obično se nalaze mladići koji objašnjavaju prolaznicima kako je baš njihov restoran najbolji i daju povoljne ili „povoljne“ ponude za ručak ili večeru. O kvaliteti restorana čuo sam različite komentare od „they are all good mate“ do tvrdnji kako baš niti jedan nije dobar. Mi smo se odlučili za Dosa World koji se nalazi u jednoj od uličica koje izlaze na Brick Lane i mogu reći kako nismo pogriješili.

Nakon večere vraćamo se u centralni dio Londona kako bismo se našli s našim londonskim prijateljima prije odlaska na vlak za Luton, gdje smo trebali prespavati zbog ranojutarnjeg leta. Izbor je pao na The Blackfriar, Nicholsonov tradicionalni pub koji je dobio Grade II* oznaku i kao takav smatra se povijesnim nasljeđem. Osim kamina i polukružnog mramornog šanka unutrašnjost krase brončani reljefi s Dominikancima čiji je samostan osnovan ovdje 1276. Otuda i ime puba, jer u Engleskoj Dominikance nazivaju i crnim fratrima. Izbor piva je ograničen no, kao i u većini tradicionalnih pubova, ima relativno zanimljivih aleova na casku koje redovito rotiraju. Kako se večer bližila kraju, netko je došao na ideju da naruči sambucu pa je uslijedila još runda ili dvije žestokog pića prije odlaska. U vlaku je naravno valjalo popiti i tradiconalni train beer (u ovom slučaju Kernel preostao s pivske milje) tako da smo sva trojica uspjeli prespavati stanicu u Lutonu. Srećom, kada smo se probudili, vlak nije daleko odmakao, tako da smo uspjeli iskopati nekakav taksi da nas odveze do hotela kako bismo uhvatili nekoliko sati sna.