Arrogant Sour Festival
Prije nekoliko godina preko talijanskih Untappd kolega doznao sam za Arrogant Sour, festival posvećen kiselim pivima koji se održava u Reggio Emiliji. S obzirom na šturu web stranicu počelo je prikupljanje informacija s raznih strana, a nedugo zatim i planiranje posjeta. Već sam koncept festivala zvučao je neobično – 3 dana isključivo kiselih piva u sjevernotalijanskom gradiću (Reggio Emilia sa 170.000 stanovnika i nije tako mala, no ta brojka smješta je tek na 22. mjesto u Italiji). Unrzo su od nas došle insajderske informacije o 3 dana danonoćnog ispijanja piva s nekima od najpoznatijih svjetskih pivara. Legenda kaže kako su jedne godine izvlačili Jeana Van Roya iz kreveta u tri ujutro kako bi nastavio s festivalom. Posjetili smo ovaj festival u dva navrata i provjerili opravdava li status najboljeg festivala ikad kakvim su ga neki proglašavali.
Otkuda festival kiselog piva u Italiji?
Iako većina ne povezuje Italiju s pivom i ne svrstava je u pivske nacije prema nekim izvorima broj pivovara u nama susjednoj zemlji premašio je tisuću. Uz to pivska kultura na zavidnom je nivou i postoji niz barova koji su stekli kultni status poput milanskog Lambiczoona ili rimskog Ma Che Siete Venuti a Fa. Pri tome belgijsko pivo s naglaskom na kiseliše poprilično dobro kotira tako da nije neoubičajeno vidjeti butelje lambica u raznim establišmentima, čak i van većih gradova. Sličan status stekao je i Arrogant pub koji već preko 10 godina vodi Alessandro Belli. No Alle se nije zaustavio samo na pubu nego mu je ideja napraviti pokret i zajednicu koja bi obuhvaćala kako pivare tako ugostitelje i zaljubljenike u pivo s ciljem širenja pivske kulture. Tako je 2013. i nastao ovaj festival. Ideja o zajednici nije ostala samo slovo na papiru jer na festivalu volontiraju zaposlenici talijanskih pivskih barova, pa i ponekog belgijskog poput briselskog Moeder Lambica.
Koncept festivala
Ulaznica koja košta 8 eura pokriva sva tri dana festivala. Počinje u 11, a službeni završetak je u 2 ujutro te je u tom razdoblju moguće ulaziti i izlaziti s festivala bez ograničenja. Pivo se plaća žetonima koji vrijede euro, a cijene se kreću od 2 do 5 žetona za deci i pol piva. Glavni šank ima četrdesetak točionika na kojima se nova piva spajaju kako pucaju kegovi. Uz glavni postoji i manji sporedni šank te pivski dućan. U dućanu dosta piva toči se iz boca po pristupačnim cijenama. Kako festival ima i edukativni aspekt postoji i niz predavanja koja se dodatno plaćaju, a na kojima predavači kao Lorenzo Dabove ili Jean Van Roy pokrivaju teme od proizvodnje i spontane fermentacije pa do sljubljivanja piva i hrane. Poneka predavanja sadrže i vođene tejstinge odabranih piva, a osiguran je i prijevod na engleski jezik.
Pivo
Najvažniji razlog zbog kojega se odvažimo potegnuti na neki od europskih festivala ujedno je i jedan od najjačih aduta ovog festivala. Siguran mamac za beer geekove bez sumnje su američke pivovare. U ovom slučaju radi se o samoj kremi US pivarstva – u protekle dvije godine izredali su se de Garde, Holy Mountain, Jester King, Libertine, Sour Cellars, Ale Apothecary, Lost Abbey, Funk Factory, Black Project, pa i veliki Hill Farmstead. Za mene je poseban bio prošlogodišnji dolazak Sante Adairius, meni jedne od najdražih američkih pivovara zbog koje ću se svakako vratiti u Santa Cruz. Naravno, u prevladavaju talijanske pivovare te nešto europskih pri čemu treba istaknuti Cantillon koji je standardan svake godine i funkcionira gotovo kao kućna pivovara. Pri tome donose i razne specijale, a ne samo Gueuze/Kriek/Rose de Gambrinus postavu koja je već široko dostupna. Valja napomenuti kako su prošle godine pozvani i nama već dobro poznati slovenski prijatelji iz Lobika i Baruta. Jedno od najugodnijih iznenađenja prošle godine bila je pivovara Wildflower koja je zajedno s kolegama iz Two Metre Tall predstavljala Australiju. Baladin obično toči piva iz Xyauyu serije, a od ostalih talijanskih pivovara u dobrom sjećanju ostaju ona Ca Del Brada, Klanbarriquea te eksperimenti koje radi Antica Contea. Gotovo sva piva na festivalu su više ili manje kisela uz iznimku jednog ili dva koja su zamišljena kao ispirači okusa.
Posebna priča je pivski dućan u sklopu festivala koji nudi selekciju pivovara s festivala. Cijene za neke boce zaista su pretjerane. Zadnje godine bio je to slučaj s belgijskim pivovarama jer 60 EUR za Cantillonov Magic Lambic ili 3F Hommage puno je previše. No zato su cijene za američke pivovare poput De Gardea i Sante Adairiusa bile vrlo pristupačne.
Hrana
Festival nudi i kutak za gurmane i svakako preporučam probati bar neko od jela u ponudi. Izvrsna i kremasta gorgonzola Guffanti pa tatarski od ekipe iz mesnice Brarda nedaleko od Torina. Posebna priča su sladoledi iz lokalne Cremerie Capolinea koji znaju iznenaditi neobičnim okusima poput sladoleda od srdela.
Iako se radi o fantastičnim delicijama preporučio bih konkretan ručak u gradu jer valjda osigurati podlogu za cjelodnevni festival i potencijalno ozbiljne količine piva. Tu me pizzerija Piccola Piedigrotta niti jednom nije razočarala. Kako festival počinje poprilično rano valja organizirati doručak za što bih prepručio tržnicu na Piazza Antonio Fontanesi na kojoj ne manjka kvalitetnih sireva, pršuta i salama.
Atmosfera i lokacija
Festival se održava u prostoru nekadašnjeg samostana Chiostro della Ghiara u kojem se danas nalazi hostel, a koristi se i za izložbe te koncerte. Prvi sati festivala protiču u sporom tempu, gotovo dremljivo. Domaćini se oporavljaju od svoje uloge prethodne večeri, lokalni posjetioci u pravilu dolaze nešto kasnije, pogotovo petkom. Kako pristižu ljubitelji piva livada na centralnom dvorištu postaje mjesto za piknik, a u popodnevnim satima DJ-a mijenjaju live nastupi lokalnih glazbenika. Ispred glavnog šanka stvara se gužva, no nikada takvih razmjera da bi bilo nemoguće doći do piva.
Kako je moguće donijeti vlastito pivo redovnu ponudu podebljamo tejstingom s talijanskim prijateljima. Talijanski beer geekovi predvođeni Ericom Noviellijem uvijek nas obraduju izuzetnim pivima, a dobro dođe i mali predah od kiseliša.
Dolaskom večeri atmosfera postaje sve veselija, oko ponoći razglas utihne, a oni glazbeno nadareniji hvataju se bubnjeva i zvečki u čijem ritmu odmiče noć. Broj piva na tapovima bitno se smanjuje, dok ne ostane spojeno njih tek nekoliko. U kasnim satima dolazi do blago rečeno neobičnih situacija pa se valja naviknuti na prizor gdje ogroman vrč gin tonica kruži među svima zainteresiranima za ovaj oblik hidratacije. Mene su dopale runde espressa i grappe koje su švicarski kolege nemilice nosili za naše malo društvance u kojem su se našli breweri Moora i američkog Holy Mountaina. Kako sam na četvrtoj rundi odustao jer mi se činilo da će situacija završiti infarktom na moju grappu nagovorili su Jeana Van Roya iz Cantillona. Moram priznati da kraj festivala još nisam dočekao, iako sam jednu večer izdržao gotovo do 4 sata ujutro, pa počinjem gajiti sumnje da festival zapravo traje neprekidno.
Za one koji žele više
Sjeverna Italija prepuna prepuna je pivovara i pivskih barova i na putu do Reggio Emilije ima ih dovoljno za lijep pivski roadtrip. U praksi je ipak nešto teže isplanirati idealnu rutu zbog vrlo nezgodnog radnog vremena koje prakticira većina talijanskih pivskih establišmenata. Mahom se otvaraju u kasno popodne ili uvečer, a onda valja i pronaći smještaj u neposrednoj blizini. Svakako mogu preporučiti pivovaru CR/AK koja ima krasan pivski vrt i dovoljno što vlastitih što gostujućih piva da zadovolje i iskusne pivopije. U lijepom sjećanju ostao mi je i Drunken Duck u Quintu Vicentinu s ukusnom hranom i širokim izborom talijanskih piva što na točionicima što u boci. Bologna nudi pregršt pivskih barova i dućana koje je teško obići u jedan dan. Izdvojio bih Ranzani 13 koji uz eklektičan pivski meni i vrlo profesionalnu uslugu nudi i izvrsne pizze. Sam festival ima i nultu večer u Arrogant pubu koja je zamišljena kao večera za pivare, no ulaz je slobodan i svatko se može pridružiti. Ne bih rekao da je nezaobilazno iskustvo, no lijepa prilika za ćaskanje s pivarima u mirnijoj atmosferi i Fou Foune u neograničenim količinama.
Umjesto zaključka
Arrogant sour bih preporučio svima koji imalo drže do kiselog piva. Onima koji nemaju puno iskustva s istima otvorit će se novi vidici dok će iskusniji moći uživati u teže dobavljivim pivima i prozboriti koju s pivarima. Festival je dobio i englesko izdanje koje se održava u Bristolu gdje je domaćin pivovara Moor i njezin vlasnik Justin Hawke. Za ovu godinu na razočaranje svih fanova talijanski festival najavljen je kao dvogodišnji, a ovogodišnje izdanje trebao je zamijeniti Arrogant Sour u Šangaju. Igrom sudbine svi su planovi pali u vodu i ostaje nam da čekamo neka sretnija vremena za druženje uz kisela piva.
